Otac mi je umirao od raka mozga, nisam imao novca ni za lutkicu kćerkici, srce mi se cijepalo: Potresna životna priča finaliste Zvezda Granda!

Semir je rođen u Novom Pazaru, a kada je imao dvije godine njegovi roditelji su se preselili u Njemačku u kojoj su živjeli do njegove sedme godine. Pjevač je školu završio u Novom Pazaru, a kako ističe od malena je znao da će se baviti pjevanjem jer je odrastao pored oca koji je bio lokalno poznati pjevač.

„Moj otac je pjevač, prije devet godina je imao tešku bolest i onda je prestao da pjeva. Prije toga je bio u Novom Pazaru najbolji pjevač sevdalinki i narodne muzike, on je u to vrijeme snimio svoj album i imao je jedan veliki hit, kada se vratio iz Njemačke imao je svoj solistički koncert. Uvijek sam se ponosio čiji sam sin, svi su me znali zbog njega i samim tim sam se izdvajao. Još od prvog razreda su me pitali da li sam na oca, da li pjevam. Tada se javila želja u meni da se bavim muzikom.“

Da li si na tom koncertu prvi put izašao na binu?

„Nisam, prvi put sam izašao na binu na jednom humanitarnom koncertu na kom je pjevao i moj otac. Ja sam tada bio denser. Imao sam svoju grupu, tu smo prvi put nastupali, tada je pjevao Sinan Sakić i još mnogo jakih imena. To je bio moj prvi javni nastup kao denser, bio sam osnovna škola, malo i na početku srednje sam se time bavio, ali poslije je preovladala muzika. Sa 18 godina sam snimio obradu očevog hita ‘Suzo kani’, ja sam uradio pop preradu te pjesme. Poslije toga sam uradio svoj prvi singl u Sarajevu, to je bilo prije 15 godina. Neki humanitarni koncert se održavao u Novom Pazaru i ja sam tada otpjevao te dvije pjesme. Osjećaj je bio nevjerovatan, pogotovo sa očevom pjesmom, od tada sam počeo da se bavim ozbiljno sa muzikom. Okupio sam ekipu i počeo sam da radim neke akustik verzije.“

„To je zasluga mog oca, kada sam bio mali govorili su mi da treba da se držim škole, a ne muzike. Otac je prošao i kafane i sve, to je bilo drugačije vrijeme, gorak je taj dinar.“

Jesi osjetio ti tu gorčinu pjevačkog posla i života?

„Jesam, kada mi se otac razbolio. Došao sam kući, a on je bio u vikendici. Žena mi je bila uzrujana i ja vidim da nešto nije u redu, ja nju pitam gdje su otac i majka i ona mi kaže da se vraćaju iz vikendice. Znam da im do kuće treba 15-20 minuta, imao sam neki predosjećaj, igralo mi je u grudima i osjećao sam da nešto nije kako treba. Žena nešto kunja, ali izbjegava razgovor sa mnom, vidim da se nešto dešava. Meni nešto ne da mira i ja pozovem oca, on je lik koji uvijek ima baterije na telefonu i uvijek se javi, to je kod njega tako, nikada ne zatura telefon, uvijek je dostupan.“

„Ja njega zovem, a on se ne javlja, vidim ja nešto nije dobro. Nazvao sam mamu i ona mi se javlja plačući i kaže mi da brzo dođem jer tata nije dobro. Sjeo sam u auto i dao pun gas do bolnice, kada sam došao vidio sam da nije pri sebi, doživio je kliničku smrt, reanimacijom su ga vratili u život. On je bio u šok stanju, nije prepoznavao ni mene, ni nikoga, otekao mu je jezik, nije mogao da priča, a nismo mogli ni da ga smirimo. Mnogo težak trenutak.“

Šta ti je prolazilo kroz glavu dok si dolazio do bolnice?

„Samo da ga vidim još jednom živog. Kada sam čuo da mama plače, mislio sam da je umro, i samo sam govorio ‘Bože samo da ga vidim još jednom živog’. Kada su htjeli da snimaju skener, imao je neurološki problem, nisu mogli da ga smire, mene su tafa izbacili napolje jer sam došao sav potresen. Sjećam se kada sam prišao i uhvatio ga za ramena i kažem mu: ‘Tata, tata’. Oni su mi rekli da ga pustim, a ja sam im rekao da se sklone od mene. Rekao sam mu: ‘Tata, ja sam, Semir’ i nasmijao se, prepoznao me i smirio se. Odveli su ga na odjeljenje, a ljekari su rekli da ga odvedemo za Beograd, ali pošto je Beograd daleko, a stanje je kritično, mi smo otišli u Kragujevac. Tamo se ispostavimo da ima tumor na mozgu. Imao je tešku vrstu tumora“, priča Semir i otkriva da je zamolio doktore da rezultate i analize sakriju od njegovog oca što su i uradili.

„Proveli smo četiri mjeseca u Beogradu, poslije još tri u Kragujevcu, ja u to vrijeme nisam radio ništa. Povukao sam se od svirki i svega. Poslije sedam mjeseci smo se vratili kući u Novi Pazar, a ocu sam tek prije tri godine rekao od čega je bolovao. Odradili smo i zračenje i hemoterapiju, lagali smo ga koliko smo mogli, kao hajde preventivno da uradimo, i sve je to super prošlo. Doktor mi je rekao da mu je ostalo još četiri do sedam mjeseci života. Poslije sedam mjeseci on je bio super“, priča Semir i otkriva da su u tom trenutku ostali bez novca:

„Sjećam se kada smo se vratili u Novi Pazar kažem mami da treba da idem sutra u Bijelo Polje kod jedne prijateljice da kupim neke sirupe i čajeve koje je on koristio. Kažem mami da vidi koliko imamo još novca i da mi da pare za sutra, ona meni donosi 300 eura, ja sam mislio daje mi to za put, jer je ta terapija bila 200 eura i ostatak za put. Pitam je koliko je još novca ostalo, a ona mi kaže to je sve što imamo. U tom trenutku nemamo nikakvih primanja, sedam mjeseci se nije radilo. Otišao sam za Bijelo Polje, donio terapije i legao sam da spavam – to je bila najduža noć u mom životu. Imam 23 godine, a cijela kuća je pala na mene, tatino liječenje, a u to vrijeme i mama boluje od tumora, ona je svoju operaciju odložila. Trebala je da se operiše u februaru, ali pošto je tata dobio taj napad, ona je odložila svoju operaciju za narednu godinu.“

„Hvala Bogu oboje su sada dobro. To je ta životna borba, ja mlad i ne znam kako sutra, a u tom trenutku imam 50 eura u kući, dvoje male djece, ženu i mamu i tatu koji su bolesni. Nikad duža noć mi nije bila nego ta, razmišljao sam kako ću dalje, šta ću. Tata više ne može da mi pomogne, preko noći sam morao da postanem čovjek. Sjećam se da je bio utorak i zove me kolega da pita da li sam slobodan sutra da radimo svadbu. Nikada mu to neću zaboraviti, to je za mene bilo kao da mi je neko dao bogatstvo. Tu sam počeo da radim, to je taj gorki dinar. Poslije sam imao bendove, bio šef bendova, ali za oca je bio preveliki trošak.“

„Za sve što samo čuli da je dobro mi smo se trudili da nabavimo i da ga izliječimo. Troškovi su mi bili ogromni, ono što radim nije moglo da pokrije sve, vidio sam da se gušim. Kćerka mi je tada imala dvije godine, to je bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Prolazimo pored neke trafike, a trafika puna igračkica, i ona mene povuče hoće da joj kupim lutkicu, a lutkica u tom trenutku koštala 1200 dinara, meni to skupo da joj kupim i ja je odvučem i kažem joj ‘Hajde sine, sutra će tata da ti kupi’. Tada sam otišao u jedan lokal u Novom Pazaru i ponudio se da radim, oni su me primili da radim, tu se radi svako veče i to je odmah neka stabilnost. Jednom nedjeljno se odmara, a šest noći radiš do zore, vatreno se radilo. Dogovorim se ja sa njima i onda sam otišao da kćerki kupim onu lutkicu, kad mi srce nije eksplodiralo. To su jako teški trenuci. Dvije godine sam radio u toj kafani, naradio sam se i dosta problema riješio, a onda sam otvorio svoj restoran i danas se bavim ugostiteljstvom.“

Kako je pjevati svadbu gdje treba da budeš veseo, a u tvom životu brodolom na sve strane?

„Poslije svega bilo je lakše. A poslije očeve operacije sam došao do Novog Pazara i zvao me jedan kolega da radimo, on i pjeva i svira. Odem ja sa njim ali ne mogu da prenesem ništa pozitivno i pred kraj mi prilazi čovjek i pita me da mu otpjevam pjesmu ‘Kralj propadanja’ od Šabana Šaulića, a to je omiljena pjesma mog oca, meni su samo krenule suze. On mi se izvinjava, ja reko nisi ništa pogriješio ali ne mogu da ti pjevam tu pjesmu sada, nije bilo šanse. Tada sam rekao da nisam više sposoban da radim i napravio sam pauzu od sedam mjeseci.“

Na početku karijeru ušao si u „Farmu“.

„Dobio sam poziv i rekao sam ‘Ljudi, od par miliona ljudi ja imam mogućnosti da uđem’. To je bila šesta sezona Farme. Tada sam mislio da to može da mi riješi sve probleme. Honorar sam dobio na nedjeljnom nivou, ne mogu da se sjetim koliko je to bilo. Znam da je ugovor bio isti za sve nas koji smo bili početnici. Honorar mi je bio bitan samo da nešto imam za porodicu, a meni nije bio bitan. Više se išlo na reklamu i promociju, da ja uđem u ovaj sistem.“

Kako je biti unutra sa svima njima?

„Na televiziji je sve bilo drugačije, a kada uđeš tamo sve se mijenja. Nisam se ostvario u toj ulozi, kajem što sam sam ušao, nije to pravi put za mene, trebalo je da pjevam i radim ono što i danas. Htio sam brzo do slave. Stekao sam neku popularnost, imao sam neku priču tamo. Kada sam trebao da uđem u Farmu čelnici produkcije su mi rekli da sam previše iskren, idem srcem i nisam za takav projekat. Ja sam tada bio upaljen i želio sam samo da uđem. Lično su me oni odgovarali od toga, noć prije ulaska u karantim su mi rekli da odlažu moj ulazak. Ja razmišljam kako sad, a oni mi kažu da sam previše iskren za to, i da, kada uđem tamo više ne mogu da mi pomognu, to mi je rekla Milica Mitrović, ali ja sam bio tvrdoglav.“

Opiši mi malo taj boravak na Farmi.

„Bila je zima, ja sam ušao na jesen. Bilo je hladno, nekada i do minus 20. Tamo se ustane ujutru svako svoje obaveze, ja sam brinuo o nekim ovcama. Preko dana smo imali ručne testere i sjekli smo drva, treba da se griješ i kuhaš. Funkcionisali smo kao u prošlo doba, nije bilo luksuza i stvarno je bilo surovo. Jednog dana je zavladala lijepa harmonija, svi koji su bili u svađi su se pomirili. Žene na jednu stranu, muškarci na drugu rade, i gledaocima to nije bilo interesantno. Tada je stiglo pismo da se izabere najveći licemjer i da se obrazloži. Mi smo imali našu ekipu, ja sam rekao da je to Aca Živanović, a on meni kao brat, čuvali smo se za razliku od ostalih. Kada se završio sastanak, krenuo je rat na Farmi, svako sa svakim. Meni prilazi neko i kaže mi ‘Ti tako za mene’, to kreće svako sa svakim i to je taj pritisak koji ja nisam mogao da izdržim. Kada sam ušao nisam umio da razgovaram, moraš da budeš i bezobrazan i drčan, a ja u tom trenutku to nisam tako navikao.“

Šta smatraš kao najveću grešku na Farmi?

„To što sam dozvolio da budem toliko izigran, da sam ja jednom ženi, majci opsovao djecu, toga se i danas stidim, izvinio sam se 100 puta javno. To je ta psihološla igra, razočarao sam se u sebe. Dozvolio sam da uđem u raspravu i svađam se sa ženskom osobom. To su novinari iskoristili da ubace nacionalizam. Kada sam izašao sa ‘Farme’ sutradan kada sam vidio naslove nije mi bilo dobro. Tada sam shvatio da ljudi nisu gledali koliko su čitali. Prozvali su me nacionalistom, i ovakav i onakav, primao sam prijeteće poruke. Doživio sam neprijatne situacije na ulici kada sam bio sa ženom i porodicom, lik me prepoznao i krenuo da prebacuje, da ne spominjem sada, daleko bilo.“

Izvor: nova.rs