Znajući kakav je životni put imala, samo želim da bude sretna!
Sa A. sam uvijek osjećala posebnu povezanost jer rođene smo na isti dan. To dijete, iako je u posebno osjetljivim godinama ostala bez majke i oca, izraslo je u divnu, mladu ženu, snažnu, osjećajnu, pažljivu, brižnu. Posljednjih mjeseci sve je nekako gorko-slatko, A. je diplomirala, udala se i zasnovala svoju porodicu, ali pored nje, nažalost, nisu bili njeni roditelji, kao i u mnogim važnim trenucima prije. A ja, ja sam bila sretna jer sam posljednjih devet godina bila dijelom njenog odgoja i odrastanja – kazala je za Maglaj.net Rusmira Međić, koja je A., nakon velike tragedije bila hraniteljica i zakonska starateljica.
NAJČITANIJA VIJEST:
Sultan u haremu s tri žene! Ljubavnica se družila sa suparnicama, a one ništa nisu znale
Ali, sa pričom krenimo ispočetka.
Juna mjeseca 2016.godine, tada 13.godišnja djevojčica A. u tragičnoj saobraćajnoj nesreći ostala je bez roditelja.
Otvorenih srca i raširenih ruku prihvatila ju je šira porodica njene majke, a Rusmira Međić je nakon svih zakonskih procedura postala njenom hraniteljicom i zakonskom starateljicom. Tako je u ovu porodicu A. došla kao treće dijete, sestra Mahiru i Amaru, a kasnije i maloj Esmi.
U tim trenucima mi uopšte nismo razmišljali što će biti sa A., nekako se podrazumjevalo da će doći u našu porodicu, jer mi je u prvim danima bilo jako važno da to dijete bude zbrinuto. Neki su me pokušali i odgovoriti, govoreći kako su vremena teška, da već imam dvoje djece. Ali, ja sam bila odlučna – što budu jeli moji, ješće i A. Tako je i bilo. Došla je u našu kuću, raspust je još trajao, bilo je vremena da se koliko-toliko prilagodi nakon takve tragedije i od jeseni krene u novu školu, upozna nove prijatelje. Dan po dan, uz našu ljubav, razumijevanje i podršku, jer svi smo se u porodicu trudili da A. olakšamo koliko možemo, da ona nijednog trenutka ne osjeti da je sama. Tu smo bili mi – ispričala je Rusmira o tim prvim danima.
Nažalost, bilo je u početku određenih komentara i čudnih priča, prisjeća se Rusmira i dodaje da su mnogi osjećali strah kojeg kod nje nije bilo.
Kako ćeš? Hoćeš li moći? Imaš svoje dvoje djece, pa žensko dijete na današnjem vremenu. Ja to ništa nisam slušala, nije me doticalo. Nikada nisam osjetila strah ni preispitivanje tokom svih ovih godina.
Na naše pitanje kakav je odnos tokom godina izgradila sa A., Rusmira iskreno priznaje da je to od prvog dana bio majčinski odnos.
Meni je to dijete od prvih dana ušlo u srce, kao i moje rođeno. Mi smo imale odnos majka-kćerka, a sama A. me počela zvati majkom nakon samo nekoliko mjeseci života u mojoj porodici. To je za mene bila čast! Od tada do danas ja sam njena mama – ispričala je Rusmira kroz suze.
Teških dana je bilo, posebno kada bi se A., pored sve ljubavi i podrške kojom je bila okružena, sjetila svojih roditelja.
– Nekada nisam znala ni koje riječi utjehe joj više reći. Šta god da čovjek pomisli da kaže tom mladom biću u tim trenucima, čini se suvišnim. Tada smo je, uglavnom, puštali da se sama izbori sa svojom boli, ali je znala da smo mi uz nju.
Otako je A. došla u hraniteljsku porodicu, završila je osnovnu, zatim i srednju školu. U Zenici je nedavno diplomirala na Ekonomskom fakultetu, a onda je došla i udaja za mladića sa kojim je bila u vezi.
Dio mene je otišao sa A., moje dijete sada ima svoju porodicu. Znajući kakav je životni put imala, samo želim da bude sretna! Tih dana i sama sam mislila na njene roditelje, jako, jako željela da mogu vidjeti u kakvu je divanu osobu izrasla njihova kćerka – kazala je Rusmira i nastavila.
A. je kratko rečeno dijete za poželiti, sa njom za sve ove godine nikada nije bilo problema. Bila je uvijek poslušna, poštovala je moju riječ, svaki moj savjet. Kao dijete bez roditelja, rekla bih, da je ona bila i pod posebnim povećalom sredine.
Rusmira je kao hraniteljica prošla je edukaciju sa porodicama koje su dijelile iste ili slične sudbine. Bilo je to, kaže nam, odlično iskustvo, iako je u početku bila malo skeptična.
Jasmina Hasanić, socijalna radnica u Centru za socijalni rad Maglaj, od početka procesa bila je uz nas, divna, stručna žena, koja je i nakon radnog vremena, bila dostupna za razgovor ili savjet – prisjeća se Rusmira i nastavlja.
Projekat edukacije obuhvatio je nekoliko hraniteljskih porodica, a cijeli taj proces bio je za mene fantastično iskustvo. Naučila sam prije svega da je dobro postaviti granice, jer meni je do tada bilo nepojmljivo da ja A. mogu nešto zabraniti. A te granice nisu zbog mene, nego zbog njenog dobra i života naše porodice. Na kraju se nekoliko hraniteljskih porodica jako zbližilo, razmjenjivali smo iskustva, učili jedni od drugih, išli na zajedničke izlete, a kada je došlo vrijeme rastanka, bilo je i suza.
Interesovalo nas je i šta naša sagovornica misli, brine li se država dovoljno o hraniteljskim porodicama, pruža li im podršku kakvu onu očekuju ali i zaslužuju.
Mislim da bi svi kojih se tiče oblast hraniteljstva trebali imati malo više sluha: za djecu, za hraniteljske porodice. Za tu djecu, kada jednoga dana dodje vrijeme za to, trebali bi imati i određene beneficije, kao kod zapošljavanja na primjer. Da se eventulano razmisli o tome, kao i nekim drugim olakšicama, pa i dodatnom finansijskom pomoći dok se školuju u vidu stipendiranja. Dobro bi bilo razmisliti i o pomoći općine jer na našem području hraniteljskih porodica i nema mnogo – istakla je Rusmira.
Nedavno je Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona, zajedno sa predstavnicima službi socijalne zaštite i uz podršku organizacije Catholic Relief Services (CRS), javnosti predstavilo Program mjera podrške mladima iz sistema javne brige u procesu osamostaljenja u Zeničko-dobojskom kantonu. Programom su definisane mjere koje, između ostalog, uključuju pomoć pri zapošljavanju, stambenom zbrinjavanju, te psihosocijalnu podršku i mentorstvo.
Usvajanjem ovog dokumenta osiguraće se sistemska podrška i resursi koji će mladima olakšati izlazak iz sistema brige i uključivanje u društvo. Prema podacima centara za socijalni rad na području ZDK je tokom prošle godine 155 djece i mladih bilo smješteno u ustanove za djecu bez roditeljskog staranja ili u hraniteljske porodice.
Institucije često promovišu hraniteljstvo kao poželjan oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, ističući da porodično okruženje pozitivno utiče na njihov emocionalni, socijalni i psihološki razvoj.
NAJČITANIJA VIJEST:
S tim se u potpunosti slaže i Rusmira, koja je sa nama podijelila i to koliko je nju hraniteljstvo promijenilo.
Sebe smatram jako bogatom osobom, jer imam još jedno dijete. Dalje, izuzetno sam ponosna na A. i sebe što smo zajedno savladale sve poteškoće tokom proteklih godina. Nas dvije smo zajedno uspjele, a ja sam presretna zbog toga. Ono što mogu savjetovali onima koji razmišljaju o hraniteljstvu, a imaju mogućnost, ako žele dati ljubav da se ne boje, neka ih strah ne sputava, neka sebi daju šansu, neka nekom djetetu pruže priliku da odraste u porodičnom okruženju, u ljubavi. To je nešto predivno, neprocjenjivo. Kada se tako nešto dešava u tvojoj porodici, osjećaš se jako lijepo, ispunjeno, odišeš nekon pozitivnom energijom jer si svaki dan uradio nešto dobro – kako za sebe tako i za dijete koje si primio u svoj dom i srce! – kazala je na kraju razgovora Rusmira Međić.
Hayat.ba
