Dok većina njegovih vršnjaka slobodno vrijeme provodi uz telefone, igrice i na ulicama, dvanaestogodišnji Muhamed Jahović iz Priboja ima sasvim drugačiji izbor.
Gotovo svakog dana, odmah poslije škole, autobusom putuje više od 30 kilometara do sela u kom živi njegova baka kako bi radio, pomagao i živio ono što, kako kaže, najviše voli – život na selu.
Putovanje koje traje gotovo sat vremena za Muhameda nije prepreka. Naprotiv, selo mu pruža mir, čist vazduh i osjećaj slobode kakav, prema njegovim riječima, u gradu ne može da pronađe.
“Ovdje mi je mnogo ljepše nego u Priboju. Vazduh je čistiji, priroda je svuda oko mene. U gradu su fabrike, gužva i zagađenje, a ja sam od rođenja vezan za selo”, priča ovaj vrijedni dječak.
Sve radi sa osmijehom
Muhamed trenutno brine o osam koza, koje svakodnevno hrani, čisti i čuva. Briga o životinjama za njega nije samo obaveza, već i odgovornost iz koje, zajedno sa bakom, ostvaruje i prihod. Tokom ove sezone prodali su mlijeko i sir, a samo sira proizveli su više od 100 kilograma.
“Ja ih čuvam, čistim, radim u štali, pomažem baki oko svega”, govori skromno, dok nabraja obaveze koje bi za mnoge odrasle bile naporne.
Osim brige o kozama, Muhamed siječe drva, vozi traktor, dovozi sijeno sa livada i pomaže u pripremi zimnice. Sve to radi bez prigovora, sa osmijehom i rijetkom posvećenošću.
Njegova nana Šaćira sa ponosom govori o unuku. Kaže da joj njegove posjete znače više od same pomoći u poslovima.
“On sa mnom popriča, uveče planiramo šta ćemo sutra raditi. Nekad je to za njega naporno, ali takav je – vrijedan. Jednom mi je rekao: “Nano, ja tebe nikad neću ostaviti””, rekla je njegova baka.
U seoskim poslovima Muhamedu pomaže i sestra Sajra, koja kad god ima vremena dolazi na selo da pomogne bratu i nani, posebno oko jarića i čuvanja stada.
Škola ne smije da trpi
Roditelji u potpunosti podržavaju Muhamedovu ljubav prema selu i radu, iako, kako priznaju, ponekad moraju da ga “zaustave” zbog školskih obaveza.
“Drago nam je što voli selo, to je danas retkost. Zdrav je to odgoj za dete. Naravno, škola mora da bude na prvom mjestu, pa nekad majka mora malo da ga zadrži kod kuće”, kaže otac.
I pored toga, Muhamed uspijeva da uskladi obaveze – rano se vraća iz sela kako bi stigao u školu, a vikendi su, bez izuzetka, rezervisani za selo.
Za razliku od mnogih svojih vršnjaka koji sanjaju život u velikim gradovima, Muhamed svoju budućnost jasno vidi na selu. Nakon završetka škole želi da ostane, radi i razvija ono što već sada gradi.
“Ja sebe vidim ovdje. Volim ovaj život i znam da ću ovdje ostati”, kaže tiho, ali sigurno.
