I dok oni planiraju budućnost, njihova djeca već sada rado dolaze u Postinje na odmor.
Zahvaljujući Peri Jurčeviću, u malenom mjestu Postinje kod Travnika, ponovo se budi nada za bolje sutra. Jurčević je odrastao daleko od svog rodnog kraja ali nikada nije zaboravio svoje korijene.
Zajedno sa svojim roditeljima u dječačkim danima odlazi u Njemačku gdje je odrastao, radio i izgradio svoj uspješan biznis. Iako je u Augsburgu imao sve što je dovoljno za stabilan i siguran život ipak ga je nešto vuklo da se vrati u rodni kraj.
Nakon agresije na našu domovinu, Postinje je, poput mnogih sela u Bosni i Hercegovini, ostalo gotovo prazno. Njegovi nekadašnji susjedi raselili su se širom svijeta, a kuće i imanja počeli su prodavati. Upravo tada Pero donosi životnu odluku. Prodaje svoju kuću u Njemačkoj i sav novac ulaže u rodni kraj.
Kupio sam ono što je nekad bilo naše – kuće, livade, šume, njive. Gotovo pola sela danas je ponovo u jednim rukama, ali s ciljem da opet oživi – priča Pero za YouTube kanal Srećka Stipovića, dok pokazuje prostranstva na kojima je nekad čuvao krave.
Njegova vizija nije samo povratak, već i novi početak. Planira razviti seoski turizam koji bi Podstinje mogao pretvoriti u prepoznatljivu destinaciju. Već do ljeta ove godine planirano je 40 kreveta u moderno uređenim apartmanima, spremnim za domaće i strane goste željne mira, prirode i autentičnog doživljaja.
Ljudi danas traže upravo ovo – tišinu, prirodu i iskrenu priču. A mi to imamo – kaže Pero.
Ako sve bude išlo po planu, i sam će se uskoro trajno vratiti u selo. U njegovoj priči nije sam. Podršku mu pruža prijatelj i rođak Dragan Balta, koji još nekoliko godina radi u Švicarskoj, ali već sada sanja povratak. Njegova ideja dodatno daje posebnu dimenziju cijelom projektu.
Ja bih ovdje pravio vrhunski pjenušac koji bi nosio ime sela – Postinje – kaže Dragan, uvjeren da ovaj kraj ima potencijal za mnogo više od onoga što danas nudi.
I dok oni planiraju budućnost, njihova djeca već sada rado dolaze u Postinje na odmor. Upravo u njima vide nastavak priče i nadu da će se i drugi, raseljeni širom svijeta, jednog dana vratiti. Možda ne odmah, ali barem u penziji.
Hayat.ba
