Veselin Andrić prvi put javno progovorio: “Osam godina nisam vidio svoju djecu, ne znam ni gdje su ni kako žive”
Veselin Andrić, porijeklom iz Miljevine kod Foče, već godinama živi u Švedskoj, gdje je riješio stambeno pitanje i ostvario pravo na penziju. Ipak, iza naizgled mirnog života krije se, kako tvrdi, teška porodična priča koja ga je obilježila za cijeli život.
Nakon razvoda, kaže da je ostao bez doma, imovine, ali prije svega bez mogućnosti da bude uz svoju djecu. Tvrdi da već osam godina ne zna gdje žive, koju školu pohađaju niti kako danas izgledaju.
Svoju životnu ispovijest prvi put odlučio je podijeliti javnosti u razgovoru pred kamerama produkcije 1minut, tokom boravka u rodnoj Miljevini, gdje je doputovao na odmor.
Povratak mjestu koje ga podsjeća na djetinjstvo
Razgovor je započeo na obali rijeke uz koju je odrastao. Kaže da ga upravo taj kraj uvijek vraća u bezbrižne dane djetinjstva i budi uspomene na porodicu, prijatelje i život koji je ostavio iza sebe.
Rođen je 1980. godine u Foči, a odrastao je u Miljevini, u, kako kaže, skromnoj radničkoj porodici u kojoj su poštovane porodične i tradicionalne vrijednosti.
“Imao sam lijepo djetinjstvo. Odrastao sam među porodicom, prijateljima i komšijama. To su korijeni kojima se uvijek vraćam i želio sam da ih jednog dana upoznaju i moja djeca”, priča Andrić.
Prisjeća se da su poslijeratne godine bile izuzetno teške i da je pronalazak stalnog zaposlenja predstavljao veliki izazov. Radio je različite poslove, među kojima su bili konobarski i zaštitarski, ali ističe da nikada nije želio krenuti putem kriminala ili lake zarade.
Sport kao način života
Veliki dio svog vremena posvetio je sportu. Inspirisan uspjesima bodibildera Petra Čelika, u porodičnoj kući uredio je improvizovanu teretanu kako bi mladima iz svog mjesta ponudio prostor za trening i druženje.
“Uvijek sam želio da omladina ima mjesto gdje će trenirati, družiti se i graditi zdrave navike”, navodi.
Ljubavna priča koja je počela na internetu
Prekretnica u njegovom životu dogodila se krajem 2009. godine, kada je putem Facebooka upoznao djevojku porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja je živjela u Göteborgu.
Njihova komunikacija u početku je bila prijateljska, ali se s vremenom razvila u ozbiljnu vezu. Prvi susret dogodio se u Sarajevu.
“Već pri prvom susretu osjetio sam da između nas postoji posebna hemija. Proveli smo sedam dana zajedno i bilo mi je veoma teško kada se vratila u Švedsku”, prisjeća se.
Nakon toga uslijedili su brojni susreti. On je odlazio u Švedsku, a ona je dolazila u Bosnu i Hercegovinu, dok su paralelno planirali zajedničku budućnost.
Odluka o preseljenju
Iako su razmišljali o braku, Andrić tvrdi da nije bio siguran da želi trajno napustiti rodni kraj.
Kako kaže, život u Švedskoj djelovao mu je znatno drugačije i usamljenije nego ono na šta je bio navikao.
“Srce mi je bilo uz nju, ali duša je ostajala ovdje”, govori.
Zbog toga joj je predložio da zajednički život započnu u Beogradu, smatrajući da bi to bilo najbolje rješenje za njihovu buduću porodicu.
Prema njegovim riječima, ona je taj prijedlog odbila, nakon čega su nakratko prekinuli vezu.
Nekoliko mjeseci kasnije ponovo su uspostavili kontakt. Tvrdi da ga je uvjeravala kako će njihova porodica u Švedskoj imati sigurniju budućnost, bolje uslove za život i kvalitetnije obrazovanje djece.
Na kraju je odlučio preseliti u tu zemlju. Prije odlaska vjenčali su se, a Andrić ističe da mu je bilo važno da brak bude sklopljen i pred Bogom, u skladu s porodičnom tradicijom.
Rođenje djece i riječi koje nije zaboravio
Početak zajedničkog života u Göteborgu, kako kaže, bio je ispunjen optimizmom. Brzo je pronašao posao, a nedugo zatim saznali su da očekuju prvo dijete.
Rođenje kćerke Julije opisuje kao najsretniji trenutak u svom životu.
“Postao sam otac i imao osjećaj da je sve drugo nestalo. Postojala je samo ona.”
Ipak, tvrdi da je upravo nakon izlaska iz porodilišta uslijedio razgovor koji će godinama kasnije dobiti sasvim drugačije značenje.
Prema njegovim riječima, supruga mu je tada rekla da je prije nego što su se upoznali godinama štedjela novac za donaciju sperme u Danskoj jer je željela postati majka.
Andrić navodi da tada toj izjavi nije pridavao posebnu pažnju, smatrajući da je izgovorena u emotivnom trenutku nakon poroda.
Tek nakon razvoda i razgovora sa advokatom, tvrdi, počeo je drugačije razmišljati o tim riječima.
“Ona rečenica mi i danas odzvanja u glavi”, kaže.
U nastavku svoje ispovijesti Veselin Andrić govori o renoviranju porodične kuće, pogoršanju bračnih odnosa, razvodu, gubitku doma te iznosi tvrdnje da već osam godina nema nikakav kontakt sa svojom djecom.
