Komšija koji je primjetio da djed već dugo ne izlazi iz stana u Istočnom Sarajevu, a da je svjetlo upaljeno i dan i noć, kaže da je starac živio sam.
Zbog sumnje da više nije živ, pozvao je nadležne službe. Vatrogasci, policija, zaposlenici Hitne pomoći, dizalicom su preko balkona ušli u stan. Starac je pronađen mrtav.
Ko će primjetiti kad vas jednom više ne bude?
PROČITAJ VIŠE:
Ovo je samo jedan od slučajeva koji navode na razmišljanje o fenomenu usamljenosti i otuđenosti u današnjem vremenu. Ne tako davno nekoliko generacija živjelo je pod istim krovom. Prema starima se odnosilo sa ogromnim poštovanjem.
Patrijarhat je, ne samo u ruralnim krajevima, velikom broju porodica nametnuo čak i to da su žene, udajom, roditelje supruga oslovljavale sa mama i tata. Danas, poštovanje u takvom odnosu podrazumijeva uglavnom persiranje i neudvostručavanje titule roditelja u životu žene.
Da li se iz jedne krajnosti otišlo u drugu, jesmo li i sa sopstvenim roditeljima suštinski na “Vi”?
“Zaboravljamo ruke koje su nas podigle na noge! Udaljili smo se. Mehanizovali smo personalne odnose po principu nekakve robne razmjene. Zaboravili smo, u eri savremenosti obgrljene materijalizmom da nisu samo važni personalni odnosi od kojih imamo nekakvu korist materijalnu već su neophodni i izuzetno važni duhovni i socijalni kontakti koji počivaju na nematerijalnom”, kaže za N1 sociolog Vladimir Vasić.
Pokidali smo porodične veze
Ne osvrćući se na konkretan slučaj, nego na problem otuđenosti, Vasić navodi da smo pokidali porodične veze a samim tim doveli do ozbiljnih promjena unutar porodice, što je u savremenom društvu čini ranjivijom kategorijom, nemoćnom da se adekvatno izbori sa svim izazovima koji su upereni protiv nje.
“To se najbolje vidi u nehtijenju, prvenstveno mladih bračnih parova da žive u dvogeneracijskim ili trogeneracijskim zajednicama. Po svaku cijenu se traži samostalnost i individualnost što podrazumijeva cijepanje i kidanje porodičnih višeslojnih krugova. Prepuni starački domovi najbolje govore o našem hladnom odnosu prema rukama koje su nas podigle.”
Vasić ističe da je danas na sceni lažno moralisanje i neubjedljivo promovisanje ljudskih prava, što se, kako kaže, najbolje vidi na primjeru odnosa prema starijim ljudima – ne prema nekim strancima, već prema našim najbližim. Podsjeća, takođe, da se danas mnogi izjašnjavaju kao vjernici, ali da ne žive tako.
“U maničnom htijenju da živimo sami, u nekakvoj iracionalnoj slobodi, često čak i roditelje ostavljamo na nemilost staračkog i samačkog života grubo gazeći, ako hoćete, čak i duhovne zapovijesti, Božije, od kojih jedna u hrišćanstvu kaže “poštuj oca i majku”, druga “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe”…”, navodi Vasić i zaključuje:
NAJČITANIJA VIJEST:
“Porodica je ključan faktor socijalizacije i spremanja mladog čovjeka za svijet. Stičem utisak da u pojedinim porodicama danas vlada stanje autofagije. Izjeda se sama od sebe. Njen zadatak je bio usvajanje pozitivnih vrijednosti za pojedinca što podrazumijeva prvenstveno pozitivan odnos ka drugom, ali danas imamo slučajeve gdje neki članovi porodice vaspitavaju mlađe članove da “budu svoji”, “samostalni” itd. Treba napomenuti da biti svoj i samostalan ne znači biti drzak, bezobrazan, hladan… biti svoj ne znači da moramo zaboraviti svoje. Svaki dan koračamo iz mladosti u starost, razmislimo o tome. Razmislimo o samoći. O poštovanju.”
Mnogi koji su u najproduktivnijem dobu života danas u ulozi roditelja, sa ponosom ističu da djecu ne odgajaju da bi se jednog dana brinula o njima, da im ta djeca ništa ne duguju. Podrazumijevaju li današnji dominantni modeli vaspitanja i bezuslovnu porodičnu bliskost ili će jednog dana, prije nego što se bilo ko blizak sjeti da provjeri postojimo li još, i na našim balkonima biti policajci i vatrogasci i posljednji ugasiti svjetlo za nama?
N1
