Danas je Svjetski dan djece oboljele od raka.
Priča Milene Anđelković o borbi njene kćerkice Milice sa leukemijom nije samo opomena da nam se život može raspasti u sekundi, već i krik da svakodnevno mislimo na najhrabrije male borce i njihove porodice, uz svijest da jednim davanjem krvi možemo zaustaviti nečiji put u smrt
Početkom februara 2023. godine, kada je imala 6 mjeseci, Milica Anđelković se prehladila. Njeni roditelji nisu bili previše zabrinuti. Stariji sin je išao u vrtić, pa su mislili da je nešto „pokupio“ i prenio joj. Ni prvi ni posljednji put, pomislio bi svako.
NAJČITANIJA VIJEST:
– Svakako smo je odveli pedijatru, dobila je dijagnozu laringitisa i antibiotik. Brinuo me je kašalj koji nije prolazio, pa smo otišli ponovo. Nakon pregleda zaključili su da se sekret iz nosa sliva i dobili smo preporuku da je odvedemo na dječiju pulmologiju na Zvezdari. Ostale smo tamo. Krvna slika nije bila u redu pa smo prebačene na odjeljenje pulmologije na Institutu za zdravstvenu zastitu majke i djeteta „Dr Vukan Čupić“. Nismo ni pomišljali da postoji mogućnost da boluje od neke teške bolesti. Leukociti su joj bili jako visoki a ja sam se plašila upale pluća. Već sutradan je zajedno sa načelnikom odjeljenja kod nas došao načelnik hematoonkologije. Obavijestio me je koje će sve analize uraditi i da će nas prebaciti na njegovo odjeljenje. Sada mogu da kažem da u tom trenutku nisam bila svjesna situacije – priseća se u razgovoru za eKlinika portal Milena Anđelković iz Beograda.
„Vaše dijete ima rak koštane srži“: Akutna mijeloidna leukemija i najcrnje prognoze ako se odmah ne počne sa liječenjem
– Ono što mi je u to vrijeme bilo u glavi staje u jednu reč: haos. Kao da je sve veoma, veoma usporeno, a istovremeno se dešava brzinom svjetlosti. Imala sam utisak kao da mi se u tijelu stvorila ogromna rupa koja upija svaku informaciju, gestikulaciju i mimiku. Kada vam je dijete bolesno naučite da pratite ne samo riječi ljekara, već i izraz lica, ton glasa, da trazite ono sto nije rečeno i čega nema. Jer, uvijek vam treba još. Treba vam dobra vijest kao vazduh. Molite se. Molite se da je bio pogrešan rezultat. Pravite pogodbe sa Bogom, svemirom. Tražite da vi budete bolesni, nudite šta god je potrebno… samo da vam je dijete zdravo.
Sada, kada se osvrne unazad, Milena je realna: i dalje postoje periodi koje bi voljela da može da izbriše kada bi to bilo moguće. Da ih zaboravi. Na primjer, trenutak kada su morali da donesu odluku da Milicu krste u bolnici. Bila je u stanju životne ugroženosti i nije bilo sigurno da će preživjeti.
– U sobi smo bile nas dvije, sveštenik, moj suprug i kum. Mnoga deca prođu kroz takve situacije, vi ste tu, gledate i proživljavate zajedno sa njima. Desilo se da su neka djeca izgubila borbu, to nam je najteže padalo. I dalje nam to najteže pada. Imali smo raznih situacija. Od finansijskih poteškoća do emotivnih rastrojstava. U jednom trenutku se desilo da smo nas dvije bile na odjeljenju, a u istoj bolnici na drugom odjeljenju je bio suprug sa našim sinom. To je nešto što se teško da riječima objasniti – emotivno i danas Milena preživljava te dane.
– Od Jelene i Peđe iz Leuke je dobila nadimak Smejalica. I stvarno je baš za nju. Bila je tako mala, a opet nekako velika. Trpila je bolove, temperature, povraćanja, razne komplikacije. A opet je bila vesela beba, skoro stalno nasmijana. Njen osmeh je u nekim momentima jedino što me je održavalo, ulivalo snagu da se ne predam. Da ne odustanem. Umjela sam da pomislim: „Milena nemaš pravo da se predaješ, vidi nju. Ako može ona, ti možeš i moraš više i jače. Ona će ozdraviti.“
Zašto je Smejalicina priča zrno nade za sve pacijente sa hematološkim malignitetima
Milena i Milica su bile u izolaciji u bolnici, a napolju, ljudi su se odazvali vapaju za život.
– Upisivali su se u registar, dobijali smo mnogo poruka podrške ljubavi i molitvi. Volim da mislim da će neko od ljudi koji su se tada odazvali i koji su podstaknuti njome odlučili da se prijave u registar možda biti kompatibilni sa nekim drugim djetetom jednog dana. Na taj način sve što je moja malena preživjela ima neki smisao – ističe Milena Anđelković.
Sad voli da kaže da je Milica velika djevojčica iako nema još pune 3 godine. Jako je nemirna, živahno je dijete. Priznaje njena mama da su je malo i razmazili. Kaže nam da mnogo priča, jako je uporna da dobije to što hoće.
– A i kosica joj je malo je reći prelijepa! Strah je i dalje prisutan, za svaku sitnicu trčimo u Institut. A tamo nam kažu, šta vam je, pa to je Milica. Govore mi da je neuništiva. I sada je najčešće nasmijana. Taj njen smeh sada vidim kao blagoslov. U očima joj se vidi volja i radost životu. Umije da se obraduje najmanjim sitnicama. Mislim da nas je ona naučila mnogo čemu – emotivna je naša sagovornica, koja ima želju da kaže još nešto važno:
– Voljela bih da dodam da ni mi ne bismo uspeli da smo bili sami. Ljekari u našoj zemlji mnogo vrijede i imam beskrajno poverenje u njih. Izdvojila bih prof. dr Miloša Kuzmanovića, prof. dr Draganu Vujić, dr Borka Gobeljića, dr Željka Zečevića, dr Mariju Simić. Naše medicinske sestre, koje su Milicu čuvale, mazile, jednostavno voljele. Duboko smo zahvalni svim ljudima koji su svo vrijeme liječenja davali trombocite i krv za nju, a to je od presudnog značaja za svakog pacijenta. Svim prijateljima koji su bili uz nas. Zahvalni smo mladom čovjeku iz Njemačke bez kog, takođe, Milica ne bi dobila šansu za novi život. O tim emocijama, prema tom nepoznatom čovjeku, nemam adekvatne riječi. Koliko sam se molila za Milicino ozdravljenje, toliko sam se molila i molim se i sada za njegovo zdravlje. I mogu vam reći da najviše iščekujem da prođu dvije godine od transplantacije da mogu da ga potražim.
NAJČITANIJA VIJEST:
(FOTO) TRAGEDIJA U VISOKOM Preminuo muškarac nakon što je spašen iz požara
Poruka malim borcima i njihovim roditeljima
Za kraj, ovu hrabru mladu ženu koja koristi svaku priliku da širi svest o potrebama onkoloških pacijenata kao i Registru davalaca matičnih ćelija hematopoeze, pitali smo za univerzalnu poruku onima koji se bore i njihovim roditeljima, s obrizom na to da je danas Svjetski dan djece oboljele od raka. I ove riječi su emotivne, jer dolaze iz samog srca
Mladi srpski ljekar je dao trombocite više od 60 puta: „Znam kako je pacijentima na tank…
– Znam kako je kada čujete riječi: vaše dijete ima rak. Voljela bih da imam moć da učinim da ih niko nikada više ne čuje. Poruka svim roditeljima koji nažalost prolaze kroz ovakvu situaciju je: vjerujte u svoju djecu! I u sebe. Vi ste borci i pobijedićete! Ovo je samo još jedno iskušenje i još jedna životna borba koja zahtjeva strpljenje, veru i ljubav. Ništa više.
Aloonline.ba
