Mogla je živjeti u evropskom luksuzu, započeti novi život i okrenuti leđa teškoj prošlosti, ali je izabrala siromaštvo i samoću u rodnoj Turskoj. Mušfika, posljednja supruga osmanskog sultana Abdul Hamida II, provela je 37 godina u dobrovoljnom zatvoru – iz ljubavi i odanosti prema preminulom mužu.
Od djevojčice iz palate do omiljene žene sultana
Rođena kao Ajše, u djetinjstvu je zajedno sa sestrom primljena u sultanov harem pod zaštitu njegove majke – valide. Odrastala je u raskoši: svileni prekrivači, mahagonij namještaj, tri lične sluškinje i miris jasmina koji je ispunjavao dvorske vrtove.
Sa 14 godina zapazio ju je sam Abdul Hamid II, a kada je imala 19, postala mu je četvrta supruga. Ime Mušfika – što znači “saosjećajna” – dobila je od sultana, a ubrzo je postala njegova najprivrženija i najcjenjenija žena. Za razliku od ostalih žena u haremu, svakodnevno je ručala s njim i provodila sate u njegovim privatnim odajama.
Godinu dana nakon vjenčanja rodila je kćerku Ajšu, a život u haremu nastavio se u luksuzu, ali pod strogim pravilima i sultanovom ljubomorom.
Pad carstva i izgnanstvo
U aprilu 1909. Abdul Hamid II je zbačen s prijestolja nakon pobune Mladoturaka. Mušfika ga nije napustila ni u izgnanstvu, niti tokom godina kućnog pritvora u palati Bejlerbeji. Bila je uz njega sve do njegove smrti 1918. godine, držeći ga u naručju u posljednjim trenucima.
Izbor koji je šokirao sve
Nakon ukidanja sultanata 1924. godine, članovi dinastije protjerani su iz zemlje, ali je ženama bez sinova dozvoljeno da ostanu. Mušfika je odbila pozive kćerke Ajše da se preseli u Francusku, izjavivši: „Da je naš gospodar živ, ne bi želio da napustim zemlju.“
Preselila se u skromnu drvenu kuću u četvrti Serendžibej i narednih 37 godina gotovo nikada nije napustila svoj dom. Živjela je kao pustinjak, danima moleći i čitajući Kuran, uz skromne obroke i gotovo bez prihoda.
Ljubav iznad logike
U rijetkom intervjuu, na pitanje zašto ne posjeti kćerku u Evropi, odgovorila je:
„Sultan Abdulhamid je bio veoma ljubomoran čovjek koji nije dozvoljavao čak ni evnusima da gledaju njegove žene. Bojim se da će se i poslije smrti uvrijediti ako me drugi muškarci budu gledali.“
Za Mušfiku, odanost preminulom mužu bila je važnija od udobnosti i društvenog života.
Posljednje godine
Godine 1952. Ajše se vratila u Tursku i narednih osam godina majka i kćerka živjele su zajedno, u kasno pronađenoj porodičnoj sreći. Smrt Ajše 1960. godine bila je posljednji udarac – Mušfika je umrla 11 mjeseci kasnije, u 94. godini, od upale pluća.
Mušfika je živjela tri života – princeze, zatvorenice i pobožne pustinjakinje. Njezin izbor da ostane vjerna uspomeni na muža, po cijenu vlastite slobode, ostaje jedna od najneobičnijih i najdirljivijih priča iz osmanske historije.
