Baka me odgajila, a sada me ne prepoznaje: Potresna ispovijest Milice Pavlović!

Njoj je deda preminuo prije dve godine, a sada brine o baka Radi, a u svojoj ispovijesti govorila je o odnosu sa njom.

Uskrs je bio lijep povod da se fotografišete s baka Radom, ženom koja vam je vjerovatno prva asocijacija na riječ porodica. Postoje li riječi koje mogu da opišu šta vam ona znači u životu?

- Moja baka je za mene primjer jedne nevjerovatno snažne, poštene i najdivnije žene na svijetu. Naučila me je da kroz život idem podignute glave, da je važno da budem poštena i lojalna, jer ću samo tako umjeti da budem zadovoljna sobom kad padne noć i legnem u krevet. Njena životna priča je veoma dirljiva, kao mlada bila je sluga u bogataškoj kući i radila je samo za hljeb i vodu, ali je to nije napravilo lošom i pokvarenom osobom, već ju je naučilo da cijeni prave vrijednosti i sve što dobije od života. Često mi kaže da sam ja njoj poklon s neba zbog svega što je preživjela u mladosti, te da joj je život mojim uspjehom vratio i nagradio je za sve što je propatila. Odrasla sam pored te žene, učila od nje i mislim da je to moj najveći životni blagoslov.

Šta se sve promenilo za Radu i vas otkako vas je deka napustio prije godinu i po dana i kako ste to podnijeli?

- Sve se promijenilo, sve je potpuno drugačije. Dok mi je deka bio živ, njih dvoje su bili zajedno u Bunibrodu i bila sam mnogo bezbrižnija u životu. Znala sam da su zajedno, koliko se vole, koliko ne mogu jedno bez drugog i to je činilo da budem mirna i spokojna. Nakon dedine smrti, koji je bio moja najveća podrška u životu i oslonac cijele naše porodice, ništa više nije bilo isto. Nisam mogla baku da ostavim samu u našoj porodičnoj kući, već sam je preselila za Beograd. Pošto zbog prirode svog posla često nisam u zemlji, zatrpana sam obavezama od jutra do mraka, najbolja opcija bila je da baku smjestim u gerontološki centar na Bežanijskoj kosi kako bi svakog dana imala njegu i brigu kakva je neophodna, a da meni bude znatno bliže i da mogu uvijek da je viđam. Ljudi koji rade u pomenutom domu toliko su divni, posvećeni, plemeniti. Ne znam šta bih da nije njih, zahvalna sam im iz dubine duše za sve što rade za moju baku i mene, kao i za sve druge starije ljude.

Vašoj baki je ustanovljena Alchajmerova bolest, kako to utiče na vaš odnos?

- To je za mene trenutno najbolnija tema u životu. Bolest je uzela maha. Srce i duša me bole zbog toga što me moja baka ne prepoznaje. Ona je moje zlato, moja duša, moje sve na svijetu i mnogo je strašno kada prilikom svakog viđanja s njom, moram da se iznova upoznajem i pokušavam da je podsjetim ko sam. Da sam ja kćerka njenog sina, njena unuka. Njena Milica. Njena pjevačica. Sama činjenica da sam doživjela da neko ko mi je najbitniji na svijetu postane dementan veoma je teška i potresna, izbjegavam da pričam i razmišljam o tome, ali očigledno da u životu postoje stvari koje ne možemo da biramo i na koje ne možemo da utičemo. Prilikom svakog našeg susreta trudim se da doprem do nje, da se prisjeti da sam ja njena Milica, ali svako novo viđanje donosi iste momente. Ali onda kad me prepozna, kad se sjeti, to je neprocjenjivo i ne mogu da opišem taj osjećaj kako me ljubi, grli... Svaka riječ koju mi uputi za mene je velika kao cijeli univerzum.

Niste odrastali uz majku i oca, ali uvijek ste isticali da su vam baka i deka više nego dovoljno mijenjali te uloge. Međutim, kada se prisjetite detinjstva, ima li ipak određene sjete i žala zbog načina na koji ste odrastali? Da li ste bili tužni kada biste vidjeli drugu djecu koja praznike poput Uskrsa slave s porodicom u punom sastavu?

- Bila bi laž kada bih rekla da nisam primjećivala razliku između druge djece i sebe, ali isto tako bih slagala kada bih rekla da se baka i deka nisu potrudili da mi pruže apsolutno sve što mi je bilo neophodno – ljubav, brigu, pažnju. Moj otac se ne ljuti kada mu kažem da je za mene moj otac – moj deda. I to je jednostavno tako. Njih dvoje, Rada i Vladimir, bili su moj oslonac, moja porodica, dali su sve od sebe da me lijepo vaspitaju i da mi nikada ništa u životu ne nedostaje.

Kakav odnos imate s porodicom koju je formirao vaš otac u Švajcarskoj nakon što se razveo od vaše majke?

- U odličnim smo odnosima. Moj otac i maćeha baš su na dan izlaska albuma „Posesivna“ došli do Beograda da se vidimo. Proveli smo divno popodne u mom stanu. Uz ručak smo preslušavali nove pjesme i rekli su mi da su mnogo ponosni na mene. Moj otac ne voli medije i zato vješto izbjegava sve što ima veze sa šou-biznisom.

.

.

.

Izvor: Story.rs