BiH PRIORITETI // Autoput Sarajevo – Beograd: DA ILI NE

Kada se pomene riječ prioritet, obično se misli na nešto što bi trebalo da ima prednost u odnosu na nešto drugo, nešto slično ili na neke poteze, projekte, činjenja.

Lepeza prioriteta u ličnom životu pojedinca, porodice, nekog društva, ali i države, poprilično je široka, a oni su različiti. Utvrditi iste, pri čemu je veoma često potrebna velika doza mudrosti i trezvenosti, poredati ih po važnosti, posebice kada se radi o državnim, stvar je potrebe ili potreba, sadašnjih ili budućih, objektivnih mogućnosti, posebice i u velikom broju slučajeva financijskih, ali veoma često i trenutačne političke, geopolitičke ili neke slične situacije, gdje onda prioritete odredjuje ili pokušava odrediti neko drugi, npr.medjunarodna zajednica. Prioriteti mogu takodjer biti i nametnuti, dirigirani iz odredjenih centara moći. U tom slučaju, država kojoj se nameću i nema mnogo rješenja. Posebice kada je riječ o tzv.državama - malim igračima. Ipak, u takvim slučajevima neko bi morao da sačini temeljitu analizu opravdanosti projekta koji neko nekome nameće ili predlaže, iz bilo kojih pobuda ili razloga, te da, ako je potrebno, i ako pri tome nema oraha u džepovima, kaže STOP! Pa čak i onda ako se radi o nekoj vrsti poklona, jer, treba se uvijek prisjetiti i one poznate izreke o Danajcima. Pokloni ne postoje, pogotovo u ovo vrijeme. Ne treba zaboraviti,oni, posebno ako su politički motivirani, uvijek dodju na naplatu!

Gadna su stvar pokloni.

Tu treba biti oprezan, opreznost je majka mudrosti. Ako neko nešto daje ili gradi o svom trošku, ne radi to iz ljubavi prema ovoj zemlji, to su priče za naivne i malu djecu. U pitanju je puki interes, kratkoročni ili dugoročni, a ima ih raznih. Ima ova zemlja iskustva sa donacijama i poklonima, mnogo ih je već stiglo na naplatu, a fakture i dalje stižu. Uz pomenute donacije i dobročinstva, uvezla je ova zemljica na tone raznih ideologija, od političkih, nacionalnih, vjerskih i inih. Rezultat: ni za pedalj se nije pomakla u pravcu svojih zacrtanih ciljeva. Znamo svi gdje smo. Ako nije tako, neka neko demantuje, ali ne iznošenjem gromoglasnih povika, prosipanjem demagogije i sličnim. Samo realnim i opipljivim argumentima, provjerenim dokazima, a ne onim: mi moramo, mi trebamo, nema alternative našem zacrtanom putu ... i bla...bla...bla!

Optički može sve lijepo izgledati, ali oprez, optika je čudna stvar, u prelamanju svjetlosti veoma često dolazi do raznolikih iskrivljenja, pa se, ponešeni i oduševljeni nečijom spremnošću da vam nešto pokloni, odlučujete za lijepu, medjutim, pogrešnu sliku, zapravo, upravo onu koja odgovara vlasniku prizme koja po njegovim zamislima iskrivljuje sliku i vama predočuje onu koju on želi da vidite.

Već odavno se ovoj državi nameće, možda ne kao prioritet u pravom smislu riječi, ali veoma izražena potreba izgradnje auto-puta Sarajevo-Beograd. Uz to se navodi niz razloga za taj projekt, kao, npr., privredno povezivanje BiH I Srbije, odnosno Sarajeva i Beograda, kraći put do srbijanske prijestonice i obratno, neko imaginarno poboljšanje odnosa izmedju dvije države i sl., baš kao da će neka cesta, put iliti autoput, odjednom ili u kratko vremenu dovesti do normalizacije odnosa izmedju dvije države i to maltene na svim poljima, što je priča za malu djecu. Značajno je napomenuti da taj projekt uveliko zagovara i turski predsjednik. Zašto, nemam pojma. Ni kakvog bi interesa Turska od tog projekta mogla imati. Ako Turska želi pomoći ovoj zemlji, ima mnogo drugih načina, npr.investirati direktno u ovu zemlju, da nju prvenstveno izgradimo i saobraćajno povežemo. Ipak, mi ovdje bolje poznajemo situaciju i stvarnost u kojoj se nalazimo, nego neko sa strane, čast svakome, veresije nikome!

Onda pitam, a zašto ne autoput Sarajevo-Zagreb? Zar i sa zapadnom komšikom nije potrebna normalizacija u odnosima? Jeste, itekako. Po mogim pitanjima, odnosi sa političkim Zagrebom nisu ništa bolji od odnosa sa političkim Begradom. Koristim namjerno izraz politički, jer ga naše komšije i sa zapada i sa istoka neprestano koriste, pri čemu nisu navikle da to isto neko njima kaže. No, ovom prilikom nećemo o debeloj gluposti, primitivizmu, nevaspitanosti, licemjerstvu i bezobrazluku pretočenom u formulaciju političko Sarajevo. I dok nam stalno lansiraju takve uvrede, istovremeno se proglašavju našim prijateljima.

Čuj, političko Sarajevo! Čudio bi se i Amon Ra! Što rek'o Edin Adilović.

Pomenuo sam jednom u razgovoru sa nekim poznanicima ideju auto-puta Sarajevo-Zagreb. Moram biti potpuno iskren i bez ikakvih izvinjenja ikomu reći ono što su neki rekli na moju ideju, došlo je do popriličnog dizanja na zadnje noge.

-Zašto Zagreb? Ko hoće u Zagreb, neka ide do Doboja, potom preko Dervente do Slavonskog Broda i onda se samo lijevo uključi na prastari autoput Beograd-Zagreb!

-Čekaj malo, odvratio sam na tu velemudrost, tom logikom, isto tako, ko želi u Beograd, takodje neka od Doboja najmodernijom prometnicom ovog dijela Balkana ide do Dervente i Bos.Broda, a onda kod Slavonskog Broda desno na pomenuti stari autoput i drito za Begrad. I tačka.ba!

Da budem jasan. Niko nije protiv modernih, brzih i sigurnih saobraćajnica prema susjednim državama. No, stvari se tu moraju poredati prema stvarnim prioritetima. A auto-put Sarajevo-Beograd ni slučajno nije glavni prioritet ove države, zapravo nije uopće i to iz mnogo razloga, koji su manje-više svima poznati.

Za ovu zemlju, ma šta ko mislio ili rekao, prioritet nad prioritetima je autoput na koridoru Vc, dakle, davno preuzeta obaveza. A ako neko misli da je ova država sposobna raditi na dva velika fronta, s njim nešto sigurno nije u redu. Ili ne zna računati, ili pak govori po zadatku. Pa, nismo u stanju riješiti stotinu puta jednostavnije stvari, a sada bi radili uporedo dva autoputa!

Odnosi medju državama ne uredjuju se izgradnjom prometnica, one mogu biti samo rezultat dobrih medjusobnih odnosa, to je jasno da ne može biti jasnije. Naravno, ovo je moj lični stav, nema nikakve žurbe sa gradnjom nekog auto-puta niti za Beograd, niti za Zagreb. Tek onda,kad dodju na red, zapravo, kada se te dvije države zauvijek odreknu paternalističkog odnosa prema Bosni i Hercegovini i prestanu sa danonoćnm miješanjem u njene unutrašnje stvari, za što ih niko nije ni ovlastio, ni pozvao, niti imaju bilo kakva prava na to.

Sve priče kako su ta dušebrižništva ugradjena u njihove ustave, takodje su priča za malu djecu. Svako može u svoj ustav ugraditi šta hoće.

Ova država ima prečih stvari od auto-puta Sarajevo-Beograd. Prvo uraditi glavni zadatak, potpuno završiti dionicu koridora Vc koja ide kroz našu zemlju i koja se, što zbog nevidjenih opstrukcija, javašluka, lopovluka, korupcije, neznanja, nesposobnoti, ličnih interesa itd., gradi nedopustivo dugo. Da je bilo sreće i saradnje u rodjenoj zemlji, te pogotovo pravog odnosa prema vlastitoj državi, tj koridor je mogao biti davno završen, a uz to i mnogi kilometri cesta koje će povezivati bh.gradove. Dalje, izgradnja pomenute trase koštala bi jako mnogo, a raditi na dva velika fronta ne bi mogle ni mnogo ekonomski jače zemlje od BiH. I pored najavljene potpore, te raznih obećanja, ali bez ikakve konkretnosti, ipak bi najvećim dijelom u konačnici na svojim plećima sve morala iznijeti Bosna i Hercegovina. A ova zemlja nije dužna da se za jedan takav projekt zadužuje po bijelom svijetu. Bio bi zločin uzimati kredite po svijetu i zaduživati svoje gradjane i buduće naraštaje, uz napomenu da bi ulaskom u taj projekt značajno bio prolongiran zvršetak koridora Vc, jer bi skupa sredstva po nepisanom pravilu bila preusmjerena na projekt Sarajevo-Beograd, a to ovoj državi i njenim gradjanima ne treba. Pogotovo što je ova zemlja, posebice ovaj grad, u bliskoj prošlosti bila svjedok masovnog preusmjeravanja sredstava sa jednog na drugi projekt. Gradjani daju ili upišu zajam za odredjenu stvar, politika to jednostavno preusmjeri na deseti projekt i ne pita ih ni za što.

I, zašto ne reći jasno i glasno, važnija bi stotinu puta bila prometnica pa makar i neka brza moderna, a zašto ne i auto-put, do Bihaća, Tuzle, Banja-Luke, jer, da podsjetim neke, Banja Luka je u BiH, nego do Beograda. Uz ovo se logično nameće i pitanje, zašto neko, uključujući i strance, inzistiraju baš na putu Sarajevo-Beograd?

Ne mogu, a da ne citiram uvaženog Senada Hadžifejzovića, koji kaže: kad mnogi govore i brinu o nama, obično to biva po nama!

Ima još jedna istina: kad drugi, pogotovo susjedi-komšije, zbijaju svoje redove, nagrabusi BiH!

Dovršimo mi prvo davno prihvaćenu zadaću, koridor Vc, a onda se posvetimo prometnicama unutar BiH. Povežimo svoje regije i gradove. Pa, i vrapcima na grani je jasno i poznato da i Hrvatska i Srbija to rade kod sebe. Kada je Hrvatska intenzivno(za svaku pohvalu) radila svoju mrežu autoputeva, niko joj ne natuknu da bi trebalo graditi auto-put Zagreb-Sarajevo. Isti je slučaj i sa Srbijom. Samo mi treba da ostavimo po strani medjunarodni zadatak, koridor Vc, pa da prionemo na povezivanje sa Beogradom. Uz to, neka Bihać i Krajina čekaju. I Tuzla, naravno. Ko čeka, dočeka. Kad su do sada čekali, naslušavši se za silne godine gomila laži i obećanja, mogu još kojih tridesetak godina.

Povezivanje i sa zapadom i sa istokom da, ali sve u svoje vrijeme.

Nismo mi tako imućni da radimo odjednom nekoliko velikih projekata. A ako kasnije neko baš hoće, bez obzira na razloge, da povezuje Sarajevo sa vanjskim prijestonicama, onda neka izgradnju tih prometnica faktruriše EU i bogatima, bez obzir na neko članstvo u nečemu. Ako imaju interesa, neka plate, kao što to i rade po svijetu.

Intenzivnije povezivnje sa pomenutim destinacijama još jednom da, ali kad zapadne i istočne komšije počnu uvažavati ovu zemlju i odnositi se i ponašati prema njoj s dužnim poštovanjem, onako kako, vrlo često servilno, praktikuju prema drugim zemljama. Kada konačno pristanu da riješe s BiH pitanje granica i ostala tvorena pitanja. Ni slučajno ranije! Jer, dobri odnosi su dvosmjerna cesta i tog principa se treba striktno držati, bez obzira šta rekao neko na istoku ili zapadu. Držati do sebe, jer onda će se i drugi s uvažavanjem odnositi prema tebi.

Nije loša ni ideja, pomenuta je nedavno u medijima, da se radi auto-put Sarajevo-Drač, odnosno auto-put Sarajevo-Podgorica, pa onda dalje do Drača.

U svakom slučaju daleko prije Beograda. Naši ljudi sve više provode svoj odmor u Crnij Gori i Albaniji. Prioritet je njima omogućiti brz, siguran dolazak na te destinacije. Dakle, svojim gradjanima, oni moraju uvijek biti na prvom mjestu. To bi trebalo da zna ova vlast, ali i sve buduće. Prvo vlastiti gradjani, jer od njih žive, pa onda sve drugo.

 U ovom trenutku, brzopleto ulijetanje u projekt Sarajevo-Beograd, da bi se možda nekomu udovoljilo, bilo bi čisto srljanje i avantura.

Narod kaže da je Bog prvo sebi bradu stvorio. Ponašajmo se i mi tako. Radimo kako i ostali rade, izgradimo prvo svoju zemlju i povežimo svoje regije, gradove i ljude. Lako ćemo onda sa Beogradom iIi Zagrebom

Ovaj svijet je surov. Nema tu ljubavi i simpatija. Sve je stvar interesa, trenutnog ili dugoročnog. Ovdje bi se mogla upotrebiti i stara izreka bolje grob, nego rob. U prenesenom smislu, bez ikakvih analiza i provjera prihvatati sve što neko nudi, predlaže, daje, pa makar u odredjenom trenutku izgledalo atraktivno, dovodi do ropstva. A ropstva ima raznog. Kakvog? Ne znam. Pojma nemam. Pogledajte na internetu. Ali znam, a znaju to i naši gradjani, svi mi ovdje već živimo neku vrstu ropstva. Pa, bujrum.

I, na kraju, vidjevši neki dan u novinama kako izgleda autostrada del morte Foča-Ščepan Polje, bruka jedna koja traje desetljećima, uz to kako kažu jedini put iz Sarajeva prema Podgorici, još više sam ubijedjen da je ovoj zemlji veći prioritet autoput Sarajevo- Podgorica, uz gradnju zajedničkim snagama BiH i Crne Gore, nego onaj izronio iz Bog te pita koje kace, Sarajevo-Beograd. Taj treba još debelo da sačeka. Do tada, kao što na početku rekoh, ima cesta Sarajevo-Doboj-Derventa-Bos.Brod-Sl-Brod pa onda drito za Beograd!