Kolumna: Istina o političarima, izborima i biračima!

Izbori u BiH se održavaju svake četiri godine počev od novembra 1990. godine, koji se smatraju i prvim slobodnim višepartijskim izborima. Prvi poslijeratni izbori u BiH, održani su 02. septembra 1996. godine. Izbori se dijele na opće (državne) i lokalne (općinske) izbore na kojima se biraju članovi općinskih vijeća i načelnici općina. Pravo glasa i pravo da bude izabran ima, svaki državljanin Bosne i Hercegovine koji je registrovan za glasanje na teritoriji Bosne i Hercegovine sa navršenih 18 godina života. Svi državljani BiH koji imaju biračko pravo, imaju pravo da se registruju i da glasaju lično u općini na teritoriju BiH u kojoj imaju prebivalište. (Centralna izborna komisija, www.izbori.ba)

Etimološko izvorište izraza politika je starogrčki jezik, polis-država, politikos-građanski, državni, javni. (Klaić, 1985). Decidirano ga je upotrijebio i u filozofiju uveo Aristotel, u istoimenom djelu „Politika“, prevashodno podrazumijevajući pod njim djelatnost u vezi s državom, vođenje države „državne zajednice“, bavljenje tom vrstom javnog posla. „Krajnji cilj svih nauka i umjetnosti jeste dobro, a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke o državi (politike)“. Aristotel (1975:75)

„Ako sublimiramo stavove o politici: različita uža i šira akademska razumijevanja pojma, ali i ona najšira, čak i laicistička, ona koja se mogu čuti svakodnevno ili pročitati u dnevnim novinama na svim meridijanima, možemo ih razlučiti u tri osnovne skupine: Politika kao umijeće vođenja države. Politika kao izraz interesa, kao mudrost njihova definiranja i ostvarivanja na ličnom, grupnom ili općedruštvenom nivou. Politika kao vulagrizirani izraz za sve vrste ljudskoga ponašanja (pojedinca, grupe, političke skupine, do države) koje poprimaju predznak prevare, lažnoga kazivanja, općenito nehumanoga ponašanja i zlobe“. (Izet Beridan, Politika i sigurnost)

Lokalna zajednica – lokalna samouprava i lokalni izbori

Bosna i Hercegovina je prosta decentralizovana država sa 4 nivoa vlasti, a onaj najniži nivo vlasti je lokalna samouprava, koja proizilazi u lokalnoj zajednici, koju profesor Mirko Pejanović ovako definiše: „U lokalnoj zajednici se ispoljavaju potrebe i obrazuju institucije unutar kojih se organiziraju društvene aktivnosti da bi se zadovoljile zajedničke potrebe. A, kada jedna ili više lokalnih zajednica uspostavi društvenu-pravnu-političku instituciju za zadovoljavanje zajedničkih potreba onda one dobiju status lokalne samouprave, a kao primarna teritorijalna jedinica lokalne samouprave javlja se općina kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini.“

„U dokumentima UN-a i EU naglašavana je neophodnost da se političke odluke donose na što nižem nivou vlasti kako bi što širi slojevi građana imali mogućnost da sudjeluju u procesu donošenja odluka“. (Elmir Sadiković)

Na prijedlog Stalne Konferencije lokalnih i regionalnih vlasti Europe, države članice Vijeća Europe su 18.10.1985. godine u Strassburg-u usvojile Europsku povelju o lokalnoj samoupravi, a ona ima 12 osnovnih principa: zagarantovanost lokalne samouprave ustavom i zakonom, sopstvena odgovornost, postojanje predstavničkog organa, diskreciono pravo, zaštita granica lokalnih vlasti, princip samostalnosti, princip autonomije, pravo na samostalno uređenje interne organizacione strukture, princip upravnog nadzora, pravo upotrebe pravnih sredstava zaštite, pravo lokalnih vlasti na udruživanje i princip supsidijarnosti.

Lokalnu samoupravu karakterišu zajednički interesi i potrebe: zaštita javnog reda i mira, zaštita okoline, ekonomski – privredni razvoj, snabdijevanje hranom i vodom, energijom i drugim neophodnim resursima za život dostojan čovjeka, zapošljavanje radno sposobnih, infrastruktura (lokalni saobraćaj i komunikacije), socijalni razvoj – socijalna i zdravstvena zaštita, kvaliteta obrazovanje, podrška i ulaganja u kulturu i sport, itd. Prema Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi lokalne vlasti su najbliže građanima i od njih zavisi zadovoljavanje interesa i potreba, kvalitet življenja građana. 

Dakle, mi ćemo na predstojećim lokalnim izborima birati subjekte koji imaju najveću odgovornost upravljanjem lokalne samouprave, biraćemo članove općinskog vijeća koje kreira općinsku politiku i općinskog načelnika koji je izvršna funkcija te politike. 

Na političkoj bh. sceni posljednje desetljeće i više imamo političare koji se „profesionalno bave politikom“ ne znajući ni osnovne pojmove kao što su neki od pomenutih, a ni nova ponuda nije bolja jer ih uglavnom možemo svrstati u nekoliko kategorija: bez interakcije i pozitivnog iskustava sa građanima, znanja i vještina koje ih odlikuju u odnosu na druge, neostvareni i nedokazani u nauci, umjetnosti, sportu, kulturi, biznisu..., čemu svjedoče njihove biografije, bez ugleda i položaja u društvu. A, ko ih za pomenuto i pita kada nikom ne odgovaraju osim svojoj političkoj stranci i stranačkim šefovima i gotovo uvijek na savjet, prijedlog ili kritiku odgovaraju „osnuj i ti stranku pa se kandiduj i na izbore“ kao da su oni osnivači svojih stranaka koje zlo/upotrebljavaju. 

I zbilja, šta je sa pomenutim ljudima, imaju li roditelje i familije, rodbinu, kaže li im iko od njih, „sine drag si nam i volimo te, ali kako si pristao jer ti to ne znaš i tvoj angažman će šteti cijeloj zajednici“? Pitaju li se stari/novi vijećnici i načelnici kako im žive građani, kako zarađuju koru kruha/hljeba, kako školuju dijecu, kako se liječe, šta je sa naukom, sportom i kulturom? Pitaju li se kako se odnose i odkud im prava da budu nesposobni, da zloupotrebljavaju položaj i ovlasti, kroz nepotizam, uhljebljavanje, auta, gorivo i telefon? Ko im to kupuje i konzumira alkohol i drogu, puni diskoteke, prihvata i podržava kič, ko im to učestvuje u auto trkama po gradu, parkiranjima na nedozvoljene površine? Ko im to vlada podzemljem, pljačka pokretnu i nepokretnu imovinu, pa je danas sve normalno postalo nenormalno, pravedno postalo nepravedno i obratno, kako krađa više nije krađa nego način snalaženja na račun zajednice? 

Ipak, hoćemo da vjerujemo u neka nova imena, novu energiju i ideje, neiskvarene ljude i zdravu logiku razmišljanja i odlučivanja prioriteta, iskrene poglede ka naprijed, želju za dokazivanjem u korist kolektiva, ljudi koji će kreirati kvalitetne promjene na bolje, a ne prilagođavati se nekvalitetnim rješenjima ponuđenim iz stranačkih organa i tijela. Ljudi koji imaju hrabrosti i snage da usprave glavu i kičmu, a ne da se bacaju pod noge predpostavljenima, lupe šakom od sto, iznesu svoje mišljenje i ne boje se stranačkih sankcija, jer vjeruju u Boga i sebe, imaju svoje stavove utemeljene na idealima za koje žive, jer ne žele da izdaju povjerene glasove od svojih građana sa kojim valjda i dalje živjeti. 

S tim u vezi, hoćemo da vjerujemo, da su građani spremni opet potisnuti stranačku pripadnost kandidata u ime kolektivnog dobra i odabrati sposobne i kvalitetne, poštene i radine, dobre menadžere, realizatore njihovih interesa i potreba u skladu sa resursima i budžetom. One koji će pridonijeti boljem ambijentu življenja u nekoj lokalnoj samoupravi – općini. Razlog našeg nadanja su neki dosadašnji rezultati koji ukazuju na bolje izborne rezultate kandidata za načelnika nego stranaka koje su ih kandidovale, jer su se ljudi jednostavno identifikovali sa kandidovanim i povjerili im pomenutu ulogu. 

Također, pomenuti – sutra izabrani se moraju odgovorno ponašati ka povjerenim glasovima, obavezama i poslovima, moraju svoju društvenu moć koristiti za razvojne projekte, a ne stranačke obračune, prevlasti i talove sa privrednicima, vlasnicima lokalnih medija, predstavnicima ne/vladinog sektora koji se najčešće oslone na finansiranje od istih i tako uglavnom postanu šutljivi i pasivni, apstiniraju od brojnih prava, čemu svjedoči brojka preko 12.000 registrovanih ne/vladinih organizacija, od koji je aktivno tek oko 2.000. Zar nije vrijeme da pomenuti načelnici, kao i oni koji ih „ruše“ ili „dovode“ snose posljedice nezakoniti privatizacija, namještenih tendera, sračunatih smjena i postavljanja „svojih“ na različite funkcije i to na štetu zajednice, finansiranja sportskih i kulturno-umjetničkih kolektiva na čijem čelu su podobni a ne kvalitetni?

Podsjećamo vas da stvarna demokratija praktično nije moguća ako su građani pasivni, stoga moraju vjerovati da svojim sudjelovanjem u političkim procesima mogu puno toga da kreiraju, predlažu i promjene. Trebaju se okupiti oko novih i kvalitetnih ideja i projekata, iskazati svoje ne/slagenje sa načinom razmišljanja i radom izabranih, a ne tek tako napuštati arenu unutar koje se razmatraju njihovi interesi i potrebe, unutar koje se donose odluke i usvajaju planovi i programi koji direktno utiču na njihovu kvalitetu življenja. 

Participativna demokracija

Participativna demokracija je oblik demokracije koji uključuje široko sudjelovanje (participaciju) građana u donošenje odluka. Koncepcija participacije građana ne znači negiranje značaja ustanova predstavničke demokracije, jer niz odluka ne može se donositi direktnim odlučivanjem; institucije direktne demokracije, kao što su referendum, pravo na zakonodavnu inicijativu, pravo na sudjelovanje u savjetodavnim tijelma koja pripremaju odluke itd.

U daljem razvoju, ipak, ideje participativne demokracije imaju utjecaja na stavove vodećih političara i na političke institucije. Priznaje se (uključivo i dokumente Europske unije i Ujedinjenih naroda načelna potreba da se političke odluke donose na što nižem nivou, ovisno o prirodi problema (načelo supsidijarnosti), tako da i širi slojevi građana imaju mogućnost sudjelovati u procesu donošenja odluka. Participativna demokratija nastoji animirati građane da aktivno sudjeluju u političkim procesima i ona ostvaruje dvije osnovne funkcije: da osigura da nijedan pojedinac ne zavisi od drugoga, čime se lakše uspostavlja vladavina zakona, te lakše prihvaćanje kolektivne odluke od pojedinca. (Carole Pateman, Participativna demokratija, Wikipedia)

„Participativna demokratija podrazumjeva aktivnu ulogu građana u civilnom društvu, koje je sposobno da provjerava državu i da brani autonomiju demokratskih institucija od prevelike intervencije države i politike“. (Vukašin Pavlović, Civilno društvo i demokratija)

„Glavni tipovi političke participacije su: glasanje na izborima, glasanje na referendumima, agitiranje i sudjelovanje u političkim demonstracijama, različiti oblici građanske neposlušnosti, članstvo u vladinim savjetodavnim odborima, članstvo u vijećima potrošača u javnim poduzećima, sudjelovanje u provođenju socijalnih politika, različiti oblici aktivnosti u lokalnoj zajednici (stambena, ekološka, zdrastvena, obrazovna i druga pitanja)“. (Grupa autora: Axford, Brovning, Huggins, Rosamond, Tuner. Uvod u politologiju)

Za participativnu demokratiju je porazno to da su građani u BiH često raspoloženiji da se zanimaju nacionalnom-državnom ili državnim-međunarodnim politikama, pa se često mogu čuti analize i stavovi o odnosnu Turske i EU, Izraela i Palestine, SAD i Irana, Kine i Japana, dok su manje ili nikako zainteresirani za rješavaje pitanja koja se njih direktno tiču. A, u tom kontekstu Anthony Gidens kaže: „U participativnoj demokratiji odluke se donose zajednički od strane onih koji vladaju i onih kojih se te odluke tiču“. 

Na kraju, kao građani/birači ne zanemarujmo pomenute i druge pojmove, legalno i legitimno  iskoristiti ponuđene mogućnosti, inicirati izmjene Izbornog zakona BiH tj., primarno povećati izborni/parlamentarni prag i time ovaj broja stranaka svesti na optimalan broj, a kriterije za kandidate na izborima značajno dopuniti i time sebi i drugim građanima/biračima olakšati izbor/e. 

Adnan Bajrić, student politologije master studija FPN