KOLUMNA: Julija

Zašto ovo podsjećanje? Ne toliko zbog Keme, koliko zbog toga što mi se učinilo kao dobar uvod u današnje pisanje.  Dakle – ovo je već doba današnje - jeli ste, prejeli se, ne znate šta ćete od sebe, sve vam dojadilo, kafići, birtije, balet i opera nisu jer tamo ne idete, dosadno vam, vi biste neke nove sadržaje i dajem vam savjet, tip. Treba vam neki umjetnički doživljaj, da malo oplemenite i razgalite dušu zaraslu u informatički korov i opaku i zlu ambroziju zvanu pametni telefoni koji vam dohakavaju, a da toga niste svjesni. Informatika svojim blagim i ljekovitim djelovanjem na psihu i oči, naročito dječje, a smartli telefoni uz sve to i svojom veličinom. Kako je krenulo, uskoro će informatička, internetli i smartli mladost laptope nosati gradom prislonjene na uho, a oni malo imućniji, imaće svoje hamale, koji će pridržavati  te sprave na njihovim ušima dok oni trune i palamude.

Pa, krenimo ususret umjetničkom doživljaju. Vidjećete nešto što, zapravo, svakodnevno gledate, ali zatvarate oči pred tim. Ovog puta posmatrajte sve malo drugačije.To je nešto što nećete naći u nekoj od regionalnih metropola, ali ni šire. Pa ni najšire. Provozajte se nekim od sarajevskih tramvaja ili trolejbusa, naročito tramvaja. Odmah po ulasku, bez obzira kakvi su vam vidno polje i periferni vid, uočićete svu raskoš umjetničkih duša koje su svoj planetarni talent odlučile na izuzetno jedinstven način pokloniti ovom gradu i negovim gradjanima. Ostaćete iskreno zapanjeni. Tehnike korištene prilikom umjetničkog izražavanja po imovini gradjana ovog grada zaista su respektabilne. Nema koje nisu zastupljene, a najčešće su flomaster u svim mogućim bojama, najčešće crnoj, hemijska olovka, napljepnice raznih veličina i sadržaja, tematike. Ulazim i ja u prvi tramvaj.

Azra, Sajma, Keno, Nihad, Beli, Amra+Zlaja smješteni u neki flomasterom nacrtani lik koji bi trebalo da predstavlja srce, Zoka VIIb, Senad, Belkisa, raja iz IX-c...zidovi se crne od flomastera. Imena luda...

U jednom tramvaju stoji velikim slovima napisano: Horde zla su svuda, tresu vam se muda! Pročitavši ovo, osjetio sam i ja lakši potres negdje ispod stomaka. Ne znam koliko je bilo Merkalija. Učinilo mi se da se i cijeli tramvaj trese. Nije šala, jebote!

Mama, volim te, al` ne više od Želje! – napisala je neka Željina umjetnička duša. Lutka draga. Sretan je klub koji ima takve fanove.

Onda opet, stotine i stotine imena, kraja tomu nema. Asim voli Muneveru. Mirsad Zarifu. Pa opet Senad. Onda Sejo – harambaša! Zatim velika Almasa. Hiljade imena i raznih sentencija. Poruke: nazovi me na ovaj broj, uz, naravno, naškraban neki broj.

I tako u nedogled. Moglo bi se popuniti stotinjak debelih tomova tim imenima, crtarijama i kojekakvim primitivizmima. A tramvaji metropole se iznutra crne, išarani, unakaženi...

Pitanje glasi: ko su ti umjetnici koji tako nesebično i puni adrenalina koriste javne površine za iskazivanje svojih stremljenja, umjetničkih opredjeljenja, pismenosti, vrlo često nepismenosti , ali bih najprije rekao, neodgojenosti i nedostatka kućnog vaspitanja. Bahatosti i bezobrazluka. Uvijek ćete, medjutim, imati demagoge i mudrosere koji će reći, to su naša nestašna djeca(!), to je frustrirana mladost, mladi nemaju posla, siromaštvo caruje, šta je društvo učinilo itd. Samo još zaboravljaju spomenuti medjunarodnu zajednicu. I OHR.

Mjesec dana vozao sam se svakodnevno gradskim prevozom, iščitavao tu jedinstvenu umjetnost i kreativnost kojima jednog dana a možda i prije, treba da oplemenimo naš cilj kojem nema alternative-EU, te usput oplemenjavao i svoju dušu. I konstatovao, odnosno potvrdio svoje sumnje, s čime su se složili i moji prijatelji koji su mi vrlo često pravili društvo pri istraživanju: prvo, to je pojava koja je uzela debelog maha po završetku rata, prije toga tih pojava nije bilo ni izbliza u tolikoj mjeri, čak što više bile su veoma rijetke, a drugo,  mora se otvoreno reći, to najviše rade učenici jedne srednje škole skoro u centru grada, što nije teško otkriti. Ulaze u tramvaje sa ogromnim ruksacima na ledjima, guraju se i probijaju kao da u vozilima nikoga drugog nema. Potom vade flomastere i umjetnički se izražavaju. Usto vrlo često bahato razvaljuju vrata na vozilu, ulaze i iskaču i mimo stanica ukoliko vozilo iole uspori ili čeka na semaforu. Ako ih opomenete, drsko će vam nešto odbrusiti i ako na tome ostane, dobro ste prošli. Naravno, ne rade to samo učenici pomenute škole, ali ona prednjači. I konačno treće, to nisu pravi gradjani ovog grada, niti je ovo njihov grad. Oni su tu, ili silom prilika, iz interesa ili samo privremeno. Nemaju oni osjećaj za grad. Niti će ikad biti pravi gradjani ovog grada.

Zaključio sam jedno. Nema tu govora o nekom posebno siromašnom mladom svijetu. Treba im vidjeti ruksake, većinom made in...., najmodernije telefone, patike, jakne. Fizički sasvim dobro izgledaju. Nisu neuhranjeni i rahitični. Nema govora ni o nekoj frustriranosti, to su priče za malu djecu. Oni jednostavno ne znaju šta će od sebe, bahati su i neodgojeni. Neki bi me mudroser, po već uhodanom, izlizanom i otrcanom šablonu, jer, zapravo ne zna ništa drugo, upitao šta ja to imam protiv toga da mlada raja ima telefone, dobre patike, rance... Ne pravdajući se ni nu snu tom bogomdanom, samozvanom i dežurnom mudroseru, kažem, neka imaju, kamo sreće da svi imaju i više, jer, kao što rekoh, nije u tome problem. Ali, zašto ne škrabaju po svojim kućama? Gdje tu nestade ta famozna frustriranost? Što ne ukrašavaju svoje trepezarije, devne boravke, kuhinje? I tako barem malo prenesu dah svog umjetničkog dara na svoje roditelje, kad oni već nisu na njih prenijeli osnovne principe odgoja i kućnog vaspitanja, ponašanja u javnosti i ophodjenja sa gradjanskom imovinom. 

Da li postoji rješenje za tu pojavu? Postoji, naravno, ali onima koji su nadležni ni na pamet ne pada da nešto poduzmu. Ima gradski prevoznik hrpu besposlenih uposlenika. Zašto ne dežuraju po svojim vozilima, onako, kao obični putnici i ne hvataju, u dogovoru sa vlastima, te nadriumjetnike. Koje onda bez ikakvih velikih sudjenja i po kratkom postupku, jer bi se to onda pretvorilo u farsu i razvodnjavanje, treba kazniti, novčano njihove roditelje i najmilije, udar po džepu je zakon, uz obavezu čišćenja i ponovnog farbanja cijelog vozila o vlastitom trošku. Uz prethodnu objavu imena i prezimena, njihovih i roditelja im u svim sredstvima javnog informisanja. Pa da onda vidimo ko će opet. Naročito nakon udara po džepu. Sad će opet mudroser reći kako bi to bilo preradikalno. I ostaće mudroser. Mudroseri kao pojam nisu tema ove kolumne, ali budući da su prisutni svugdje i u svako vrijeme, bez obzira na tematiku, treba nešto reći o njima. To su likovi koji uvijek upiru u sve drugo, samo ne u srž problema. Skreću pažnju sa teme, da zamajavaju javnost. Da štite nekoga, većinom ne bez razloga.  Oni od toga žive, hrane se time. Ili ih neko hrani.

Odlučio sam napraviti pauzu. Ući ću samo u još jedan tramvaj, upravo nailazi jedan od sadaka-tramvaja. Obzirom da je još relativno kratko na sarajevskim šinama, nema baš previše umjetnosti po njegovim zidovima i sjedištima. Ali, biće, uskoro... Umjetnost ne spava, ne miruje. Ona je živa stvar. Čeka priliku. Nakon jednog kruga po gradu spremam se za izlazak. Pogled mi slučajno pada na zeleni poništavač karata. Na njemu zaljubljena duša, neki mladi Romeo, napisala: Julija, volim te.

Tom bi momku oprostio. Jerbo je stisn`o petlju i odlučio da svoja osjećanja izrazi javno, u tramvaju, na poništavaču karata. Vrlo oštroumno. Pri poništavanju karte ljudi to moraju uočiti. Neka svi znaju, ne stidi se on. Čujte i počujte!

Izlazim iz tramvaja i razmišljam, ali ne o onim silnim umjetničkim škrabotinama koje ćemo jednom odnijeti u miraz našem svetom cilju EU, nego o Juliji. Mora da je, što se tiče te cure, sve potaman i uzdure! Pa, ne bi momak onako plak`o po poništavaču karata. Dižem ruke i glavu prema nebu i glasno se koliko me grlo nosi, dok me na stanici svi bijelo gledaju, derem.

-Julija, i ja te volim! Na nevidjeno!