Kolumna: Nepotizam

U prevodu: nećak, unuk, potomak, slobodnije i rodjak...

Podrazumijeva stavljanje članova obitelji, prijatelja, rodjaka u povlašteni položaj u odnosu na nekog drugog, obezbjedjujući im zaposlenje ili druge povlastice, odnosno čast i službu.

Tako govore uglavnom sve poznate definicije tog pojma , danas toliko rabljenog u političkom, ali i privrednom miljeu, bez obzira o kojoj zemlji se radilo.

Definiciji takvoj kakva je, nema se generalno šta osporiti, ona tretira protekciju i ne ulazi u sve moduse ostvarivanja nekih prava, izmedju ostalog i bez da neko, kako kaže, nekoga stavlja u povlašteni položaj. Stoga se ona, imajući danas na sceni masu varijacija na temu, slobodno može nazvati okvirom za definiciju istinskog nepotizma, uz nadogradnju da ono što u prvi mah liči na nepotizam, ne mora to obavezno i biti.

Pojam datira još iz antičkog doba, pa se preko srednjeg i novog vijeka vuče do danas, kada doživljava svoj procvat, renesansu. Stalno je u uporabi, manje nakon nekih izbora i podijele pozicija, a mnogo više uoči samih izbora, bilo koje vrste, kada ga nekomu treba prišiti u cilju njegove diskvalifikacije kao nemoralne osobe i eventualno političke i društvene eliminacije, lijepeći mu uz to još i famozni i uglavnom sumnjivi i često nedokazani sukob interesa, pri čemu se vrlo često poteže i za biserom, marifetlukom i lopovlukom zvanim duševna bol. Koji u konačnici uglavnom prerasta iz lažne, izmišljene boli, u sasvim realnu i mašallah, lijepu i nadasve podnošljivu konvertibilu. Rodila majka!

Glavni tumači pojma danas su kojekakvi iz raznih zavjetrina i rupa iznebuha iskrsli renesansni majstori, velemajstori, internacionalni majstori i nadrimajstori koji nekoga blate paušalno, bez prethodno napravljene barem minimalne analize pojave za koju su zapeli, a u glavnom za potrebe sticanja dnevno-političkih poena i vlastitu, ničim utemeljenu i zasluženu promidžbu, vrlo često i za potrebe odredjenih naručilaca.

Po njima, djeca roditelja koji su na položajima, funkcijama, na čelu poduzeća, iako imaju sve potrebne uvjete, osim onog zvana podobnost, imaju prave diplome, sa izraženom kulturom ophodjenja, znanjem stranih jezika, ne mogu konkurirati za neku poziciju u javnom političkom sektoru ili dobiti posao na tenderu koji je raspisala firma na čijem čelu su im otac ili majka, jer bi to,pobogu, bio nepotizam.I sukob interesa. Sve dok se situacija drastično ne promijeni, pa u igru ne upadnu njihova djeca. E,onda ide ono, čekajte, stanider bolan...ne bi mi o tome...

Takvi kandidati, po nakaradnoj filozofiji samoproglašenih boraca protiv nepotizma, treba vječito da sjede kod kuće, da mijenjaju prezime ili se odriču roditelja, odnosno roditelji treba to isto da čine,nadalje da možda otvaraju piljare(bez ikakvih pežorativnih konotacija, samo kao primjer), a pravih piljara puna vlast, slast i mast. A da se i roditelji i njihova djeca nekome pravdaju i izvinjavaju(kome to,pobogu?)!

Ko to danas ima pravo da im odredi takvu kaznu? Nakaradni i nedorečeni zakoni i propisi i vrli tumači istih, možda? Ili dnevna, ali i malo duža vremenska potreba za odredjenim poenima?

Nepotizma ima i to niko ne osporava i to je zlo protiv kojeg se treba svim silama boriti. Ali pošteno. Kad neki direktor zaposli mimo ili preko namještenog natječaja svoju suprugu ili dijete, onda to jeste nepotizam i kao takav ide u onaj gore pomenuti okvir. No, ne može se sve trpati u isti koš, kako to rade današnji tumači tog zla, ako postoji dobra namjera, veoma je lako povući crtu izmedju pravog nepotizma i slučaja koji na prvi pogled samo baca na njega. Ima razlika i to, kako bi rekli Nadrealisti, drastičnih. Treba se držati selektivnog pristupa i biti dobronamjeran, pri čemu veliku ulogu u svemu tome treba da odigraju potpuna transparentnost, jasni uvjeti natječaja i poštene natječajne komisije.

Svako ima neotudjivo pravo i mora mu se, ako ispunjava propisane uvjete, omogućiti da se može zaposliti, bez obzira gdje mu neko radi. I to javnim konkursima, sa poštenim natječajnim komisijama, jasno i nedvosmisleno propisanim uvjetima zaposlenja i poslovnih(tender) natječaja. Pa ko prodje. Bez obzira,ponavljam, je li mu otac direktor poduzeća, ministar ili predsjednik vlade. Treba birati one koji su završili prave škole,zapravo, takve odmah u natječaju uvjetovati, a ne neke KUKURIKU univerzitete(čuj, to nazvalo univerzitetom!) po vrletima i zaravnima naše domovine. Hoćemo li nečiju djecu samo zato što su im roditelji na nekom položaju zauvijek osuditi na sjedenje kod kuće i bavljenje nečim za što se nisu školovali?

Danas je u modi potezanje diploma, dobro,neka je tako, ali uz uvjet da se to radi temeljno i da se objavaljuju imena diplomskih mutikaša. Znanje jezika naših funkcionera niko ne poteže, valjda se smatra da je dovoljno njihovo izvrsno poznavanje govedjeg ili junećeg, kuhanog, dimljenog ili mariniranog i koji su za njih vrhunsko dostignuće, plafon.

Nešto slično dogadjalo se u bivšoj nam državi, pri izradi lista za dodjelu stanova u poduzećima, navodjenje stambenog statusa kandidata za stan. Dugo je trebalo narodu da skonta nečiji pakleni naum. Oni koji su naveli da stanuju kod roditelja,nisu dobivali bodove, neka me neko demantuje, uz obrazloženje da im ne treba stan, jer su kod roditelja! A stanovi su dodjeljivani najviše onima sa strane i danas to mogu mnogi potvrditi, mnogi su po više puta dobivali nove stanove kada je stari trebalo krečiti. Da odmah u startu spriječim skakanje za vrat onih tzv.principijelnih, stava da i oni sa strane treba da dobiju stan, po logici kako i oni imaju pravo, kažem, naravno, treba, ali ne možete ovim drugima uskratiti pravo na bodove po osnovu stanovanja kod roditelja. Kakve gluposti i laprdarije! Znači, neko je na temelju toga što stanuje kod roditelja osudjen da s njima doživi i starost. Oštećeni su se dosjetili jadu,odlazili su u podstanarstvo, jer je jedino to onaj sistem priznavao i tako rješavali problem. Svemu se doskoči.

Spočitava se ovih dana gospodinu Kemalu Ademoviću i njegovom sinu nepotizam. Kad pogledate ko to čini, sve je jasno. Da li je na mjesto na koje je izabran Ademović junior trebalo postaviti onog nestašnog buntovnog adrenalin-auto-asasina sa Skenderije?Ili nekog sa vrlom diplomom neke vesele KUKURIKU univerze? Nekog stranačkog potrčka? To bi isto bilo kao kad biste na mjesto ministra financija, u nedostatku pravog kadra, postavili dugogodišnjeg, ali provjerenog i podobnog šefa računovodstva neke zemljoradničke zadruge! Ma, dajte!

Gospodin Ademović senior nije u pravu što je najavio i realizovao odstupanje sa nekih funkcija, kako bi mu sin mogao proći na imenovanju. No, izgleda da u ovoj bosanskoj papazjanji i ničem nalik zdravom razumu, nije imao drugo rješenje. A kao otac, sve bi, kao i svi roditelji, dao za dijete. Velenadrimajstori i tumači nepotizma, medjutim, i pored tog čina neće ga otaviti na miru, mladog Ademovića takodjer, time se oni hrane, to im je u krvi, u opisu radnog mjesta.

Za nadati se je da će Ademović senior, kao što je bio i u ratu, ostati stamen i da neće ustuknuti pred primitivizmom i nerazumijevanjem. Kao i junior, pred kojim su silna iskušenja i hvatanje za vratove sa zavidnima i nesposobnim, ali spodobnima.

U jednoj stvari Ademović senior ipak je imao pravo. Kako je izjavio, godine 1992 niko od vrlih branitelja poštenja ne pomenu nepotizam, kako,molim vas, kako mogu sva tri brata u borbu, pa to je čisti nepotizam?! Molim vas! Molim vas, lijepo!

A znate li zašto? Jer ih u tim časovima odluke skoro i nje bilo na mapi, na licu mjesta, on the phace of the place, opet citiram Nadrealiste, jer su u to doba ti i takvi branitelji otadžbine već uveliko čvrsto i nepokolebljivo, čvrsti kano klisurine, untouchable kao Eliot Nes protiv Al Kaponea, držali obrambene položaje po Münchenu, Düsseldorfu, Parizu,Frankfurtu, Beogradu, Zagrebu, po lijepim jadranskim otocima...Da, gluho ne bilo, ne udari agresor otamo!? Kakva strateška genijalnost, samo nismo to odmah prepoznali!

Duše braniteljske! Molim vas,lijepo!

Postoji samo jedno pitanje na koje niko ne odgovara, posebice žestoki borci protiv nepotizma, a zahtijeva poštenje i visokorazvijenu svijest:

Ako iz igre izbacimo sve ono o čemu govori pojam nepotizam u svom izvornom tumačenju, šta sa onima koji ispunjavaju sve uvjete nekog natječaja ili tendera i idu pošteno i potpuno samostalno i bez ičijeg „guranja“, ali imaju nerješiv problem: oca, majku, roditelje i to, po nesreći, baš na nekim funkcijama?

Nažalost, ne mogu oni dati odgovor na postavljena pitanja, nemaju osnovne predispozicije za to. A svako ometanje i sprečavanje ljudi u pokušaju zaposlenja, u ostvarivanju prava na rad, najgrublja je povreda ustavno zagarantovanih prava, ljudskih i prava na život i rad. Bilo bi bolje, odredjene zakone, posebno onaj o javnim nabavkama, temeljito pročešljati i postaviti na nove temelje, koji će u startu imati u vidu i druge realne situacije, a ne samo lopovluk i neće se diskriminatorski odnositi ni prema kome, te bez velke mudrosti i i problema povući onu gore pomenutu famoznu crtu.

Jer, nije sve nepotizam. Pa ma koliko se neko ibretio i dizao na zadnje noge.