Milan je poreklom sa naših prostora, rođen i živi u Sloveniji
Doživeo je moždani udar u 41. godini i postao invalid, a onda ga je napustila supruga
Milan, poreklom sa naših prostora, rođen je i živi u Sloveniji. U susednoj zemlji se i oženio i osnovao svoju porodicu. Imao je skladan brak u kojem je dobio troje dece. U 41. godini doživljava strašnu nezgodu i tada mu se tok sudbine menja iz korena.
NAJČITANIJA VIJEST:
Milan je, pre nego što će doživeti moždani udar, radio na građevini. Od svoje osamnaeste godine provodio je dane pod užarenim suncem, noseći džakove cementa, mešajući beton i podižući zidove za tuđe domove, kako bi za sebe obezbedio bolju budućnost. Nije ga bilo sramota ništa da radi, samo da je u pitanju pošten posao.
Njegove ruke bile su ispucale od maltera, a leđa povijena od teškog rada. Ali nikada se nije žalio. Porodica i deca su bili njegova snaga i vetar u leđa da ide dalje i sanja velike snove.
Živeo skromno sa suprugom i troje dece
Živeo je u skromnoj kući na obodu Ljubljane sa suprugom Sanjom i troje dece – devetogodišnjom Ivanom, sedmogodišnjom Milicom i petogodišnjim Lazarom. Sanja je radila povremene poslove, uglavnom po prodavnicama, ali većinu prihoda donosio je Milan.
Njegova plata nije bila velika, ali je bila dovoljna za pristojan život. Ništa im nije falilo, uvek su odlazili na letovanje i zimovanje, a Milan se nadao da će se njegov trud jednog dana još više isplatiti.
Šlog – kao grom iz vedra neba
Međutim, pre 14 godina, dok je radio na temljeu nove zgrade, osetio je strašan bol u glavi i trnjenje ruke. Celo gradilište mu se okrenulo i samo se srušio u pesak. Kolege su odmah pozvale hitnu pomoć, a lekari su konstatovali odmah – šlog.
Kad se probudio u bolnici, leva strana tela mu je bila gotovo nepokretna, a deo usana iskrivljen. Morao je ponovo da uči da hoda, da koristi kašiku, da izgovara reči. Svaki pokret bio je borba.
Sanja ga je posetila nekoliko puta, ali bila je drugačija. Povučena, hladna. Kada su ga pustili iz bolnice, više nije bila ista žena. Pomagala mu je minimalno, decu je zapostavljala, bila je zamišljena i povučena. Nakon malo više od mesec dana, rekla mu je u lice:
“Ne mogu ovako”.
“Ne mogu da živim s invalidom”
Te večeri mu je rekla da ne može da živi s invalidom, spakovala je stvari i otišla, ostavljajući Milana sa decom.
Milan nije imao vremena da očajava. Morao je da brine o Milici i Lazaru. Teško je ustajao, ruka mu je i dalje bila slaba, čekala ga je rehabilitacija. Tada mu je sestra najviše pomogla. Preuzela je najvećim delom brigu o deci, dok je on bio u banji.
Kada se vratio nakon tri nedelje, nije imao vremena da očajava, shvatao je da tri nedužna bića zavise od njega. Činilo mu se kao da su preko noći odrasli, upravo dve ćerke i sin bili su mu najveća podrška.
Prvih meseci pomagali su mu komšije i rođaci, donosili su mu hranu, vodili decu u školu. Ali on je želeo da bude samostalan.
Naučio je da kuva jednom rukom, da sa štapom hoda do prodavnice, da deci pomaže oko domaćih zadataka. Posle godinu dana, već je mogao da se sam obrije i obuče, iako sporo, ali zdravstveno stanje mu se poboljšavalo.
Ubrzo je ponovo otišao na građevinu. Ne da radi kao pre – to više nije bilo moguće – već da pomaže majstorima savetima. Stari kolega mu je dao posao nadzornika na gradilištu, s obzirom da je imao bogato iskusto. Zarada nije bila velika, ali je bila dovoljna da prehrani decu.
Svojoj deci je Milan simbol hrabrosti
Milica, Lazar i Ivana, su rasli, gledajući oca kako se bori, nikada ne odustajući. Naučili su šta znači hrabrost, rano su počeli da obavljaju sve kuće poslove i ništa im nije padalo teško. Najviše su voleli kada se svu okupe za sto i pričaju sa ocem. Za njih Sanja kao da više nije ni postojala.
Godine su prošle, a Milan je nastavio dalje. Teško, ali ponosan. Nije imao mnogo, ali je imao ljubav svoje dece. I to je bilo vrednije od svega.
Deca su mu bila najveći oslonac i razlog da nastavi dalje. Učio ih je životnim vrednostima, govorio im da je rad najvažniji, da ne beže od problema i da nikada ne ostavljaju one koje vole.
Sanja se vratila posramljena
Sa druge strane, Sanja se prvih nekoliko godina nije se ni javljala. Otišla je sa drugim muškarcem, želeći lakši život. Ali sudbina joj nije donela ono čemu se nadala. Taj novi čovek, za kog je mislila da će joj pružiti sve što Milan nije mogao, pokazao se kao grub i neodgovoran. Kada ju je napustio, pokušala je da se vrati u Milanov i dečji život.
Došla je jednog popodneva, stidljivo stojeći ispred kuće u kojoj je nekad živela. U dvorištu je zatekla bivšeg muža.
Uprkos svemu što mu je učinila, nikada nije želeo da staje između majke i dece, ali njihovi naslednici bili su već odrasli ljudi. Njen odlazak kao da je ugasio sve emocije u njima prema njoj.
Milica, Ivana i Lazar su izašli iz kuće. Stajali su ispred nje, gledajući je bez suza, bez prevelike radosti.
NAJČITANIJA VIJEST:
Užas i tragedija: Poznati srpski košarkaš Vladimir Mašulović (39) pronađen mrtav
- Što si došla sad? – pitao je Lazar.
Sanja je ćutala. Očekivala je suze, zagrljaje, oproštaj, ali ih nije dobila.
- Mi smo dobro – rekla je Milica i dodala:
- Tata je bio tu kad je bilo najteže, sada nam nisi potrebna.
Milan ih je samo posmatrao. Nije osećao mržnju, ali ni potrebu da je vrati u svoj život.
Sanja je otišla posramljena, shvativši da je prokockala ono najvrednije – porodicu.
Milan je nastavio da živi za svoju decu. Vremenom je uspeo da osnuje malu firmu za nadzor građevinskih radova i zaposli par radnika. Bio je srećan, ne zbog bogatstva, već zbog saznanja da je, uprkos svemu, pobedio.
Sada kada su se i njegova deca osamostalila, želi da pronađe novu ljubav pored koje će biti srećan.
(Stil)