Njihova ljubav bila je toliko snažna da su je svi u malom bosanskom mjestu upamtili – govorili su da su “najljepši par u Jugoslaviji”.
Ali sudbina je imala druge planove. Rat ih je brutalno razdvojio, a kada su se nakon 35 godina ponovo sreli, jedno je već imalo porodicu, a drugo – samo jednu ruku i srce puno uspomena.
“Bili smo djeca kada smo se upoznali, ali smo oduvijek izgledali kao da smo stvoreni jedno za drugo. Gdje god da smo se pojavili, ljudi su govorili: “Ovo dvoje, kao iz filma.” I zaista, ljubav između mene i Edina bila je snažna, mladalačka, iskrena, čista. Živjeli smo u jednom malom mjestu u Bosni, a u to vrijeme cijeli svijet nam je bio otvoren.
NAJČITANIJA VIJEST:
Vojnik Matija (29) tvrdi da nije ubio bivšu suprugu i njenog partnera jer je igrao PlayStation
Zajedno smo završili srednju školu, zajedno se smijali, plakali, maštali. O braku smo pričali još prije nego što smo napunili osamnaest. Nismo stigli ni da se vjerimo kako dolikuje. Došao je rat.
Bilo je to kao da ti neko preko noći iščupa dušu iz tijela. Sve se promijenilo. Ljudi su nestajali, granate su padale, komšije su postajale stranci. Edin je otišao da se bori. Meni su roditelji, u strahu, rekli: “Pakuj se, idemo u Srbiju, ovdje više nema života.” Nisam ni znala kako da mu javim. Ostala sam bez glasa, bez puta, bez načina da saznam da li je živ.
Godine su prolazile, prezime sam promijenila – ali njega nikada nisam zaboravila
U Srbiji sam pokušavala da živim, da se priviknem, da preživim. Udala sam se. Bio je to dobar čovjek, ali moje srce nije bilo cijelo. Dala sam sve od sebe da budem dobra supruga, dobra majka. Preselili smo se u Kragujevac, ovdje sam stvorila dom, porodicu. Prezime sam uzela muževo, a sa prošlošću sam se trudila da se pomirim. Samo… nikada nisam zaboravila Edina.
Ponekad bih uveče, kad svi zaspu, gledala u stari album. Naša slika – on u sakou koji sam mu sama sašila, ja sa punđom i osmjehom do ušiju.
“Traži te neki čovjek bez ruke” – srce mi je stalo
Prošlo je 35 godina. Jednog popodneva, dok sam u kuhinji mijesila hljeb, muž je ušao i rekao mi tihim, zbunjenim glasom:
“Traži te neki čovek. Kaže da nema ruku… i da te dugo traži.”
U tom trenutku sam znala. Nisam morala da čujem ime. Znala sam – to je on. Edin.
Drhtavim rukama sam sela. Srce mi je udaralo kao da hoće napolje. Suze su same krenule.
Muž me je samo gledao. Rekla sam mu: “To je čovjek kojeg sam voljela prije rata. Nestao je, mislila sam da je mrtav.”
Bio je tih, ali nije rekao ni jednu ružnu riječ. Samo je klimnuo glavom. Bilo je jasno, i znao je duboko u sebi, da je moje srce pripadalo nekome drugom, koga život nije dozvolio da zaboravim.
Kako me je pronašao poslije toliko godina?
Edin mi je ispričao da me je godinama tražio. Da je preživio rat, ali da je u jednoj borbi izgubio ruku. Bio je ranjen, ležao po bolnicama. Živio je u Njemačkoj neko vrijeme, radio šta je mogao. Svima je pričao o meni, ali me niko nije znao pod novim prezimenom.
A onda je slučajno sreo našu zajedničku drugaricu iz škole, koja mu je rekla: “Ona ti je u Kragujevcu. Udala se, ali je dobro.” Dala mu je moju adresu. Nije znao da li sam živa, da li ću ga željeti da vidim. Ali došao je.
Susret koji se ne zaboravlja
Stajao je ispred moje kapije. U licu prepoznatljiv – iste oči, isti pogled. Bez jedne ruke, ali s više snage nego ikada. Samo me je pogledao i rekao:
“Nisam želio da umrem, a da te ne vidim još jednom.”
Plakali smo. Bez riječi, bez pitanja. Samo smo sjedeli jedno pored drugog. Nije bilo važno što je prošlo 35 godina, što nas je život odvukao na različite strane, što imamo druge živote. Važno je bilo da se to jedno “zbogom”, koje nikada nismo izgovorili, konačno dogodilo – ili možda novo “zdravo”.
Da li bih mu se vratila?
Ne znam. Imam porodicu, unuke, život koji sam izgradila. On je sada sam. Ponekad se čujemo, napišemo pismo, pošaljemo staru sliku. Ništa nepristojno, ništa što bi povredilo naše sadašnje živote – samo uspomene.
Ali znam jedno – niko me nikada nije volio kao Edin. I niko me nikada nije pogledao onako kako me on gleda i sada, bez ijedne riječi. A to se pamti cijeli život.”
radio sarajevo
