Pripadnici plemena Toraja na indonežanskom ostvru Sulavesi imaju jedinstven način na koji odaju počast preminulim članovima porodice.
U Toraja regionu, smještenom na ostrvu Sulavesi u Indoneziji, postoji neobična praksa koja se naziva “život s mrtvima”. Ova tradicija podrazumeva da članovi porodice nastavljaju da žive s tijelima svoje preminule rodbine godinama nakon njihove smrti.
Ono što ovu praksu čini posebnom jeste duboko ukorenjeno vjerovanje da mrtvi nisu potpuno napustili svijet živih sve dok se ne izvrši poseban obred u kojem se žrtvuje vodeni bivo.
Ovaj vodeni bivo služi kao svojevrsno prevozno sredstvo za duše preminulih, vodi ih u svijet mrtvih. Naime, porodica traba da ima mnogo novca da bi kupila bilova kojeg će da žrtvuje sa svojim mrtvacem, tako da pojedini mrtvi borave nezakopani čak decenijama, dok se ne skupe pare za bivola.
Da bi se očuvala tijela preminulih članova porodice, koristi se specifičan konzervans po imenu Formalin. Ovaj hemijski preparat sprečava proces raspadanja tela, čime se omogućava dugotrajno očuvanje tijela preminulih.
Tijela preminulih članova porodice redovno se održavaju. Ona se peru i oblače, što se odražava na veliko poštovanje prema mrtvima. Takođe, članovi porodice obezbjeđuju hranu i cigarete za preminule. Ovi rituali se obavljaju dva puta dnevno, kao znak odanosti i poštovanja prema mrtvima.
Za potrebe higijene, u sobi u kojoj se čuva telo preminulog postavlja se činija koja služi kao toalet. Ovo sve zajedno stvara poseban ambijent u kućama plemena Toraja, gdje mrtvi članovi porodice zauzimaju značajno mjesto u svakodnevnom životu, ostavljajući emotivni i kulturni uticaj na zajednicu.
Žene opšte sa svojim mrtvim muževima ako to žele. Tako se smatraju vijernim i odanim i na taj način izražavaju poštovanje.
Ova tradicija, iako možda djeluje neobično na prvi pogled, je ukorenjena u kulturi Toraja i predstavlja izraz poštovanja prema preminulima i vjerovanje u kontinuitet života nakon smrti.
Iskopavanje posmrtnih ostataka
Čin iskopavanja ostataka naziva se ritual tivah, a sprovode ga pripadnici plemena Dajak. I sve je samo ne normalan, barem za nas. Za pripadnike plemena na području Kalimatana ovaj ritual je obavezan jer smrt smatraju tek tranzicijom iz jednog svijeta u drugi.
Ritual tivah sastoji se od iskopavanja posmrtnih ostataka preminulog člana porodice. Kada se kosti iskopaju, prenose se zajednički prema svetom mjestu koje se naziva Sandung. Ne postoji tačno vrijeme kad će se ritual održati, a o tome odluku donosi porodica.
Ritual podrazumeva i pripremu i određena finansijska sredstva nakon čega se pokojniku obezbeđuje tranzicija u drugi svijet. Samim tim, iskazuju se privrženost i poštovanje prema preminuloj osobi, a ako se porodica ne odluči na ritual, vjeruje se da će duh prokleti porodicu i donijeti nesreću.
Pleme Tivah pristupa još jednom bizarnom činu koji se sastoji od čišćenja lobanja svoje mrtve rodbine.
Ritual nosi naziv “njobeng” i smatra se svetim, ali pomalo je čudan i priča tek sad postaje zanimljiva. Čiste se lobanje koji se žrtvuju u obredu “mengajau”.
Pripadnici plemena vjeruju da će se čistim lobanjama prizvati dobra žetva i otjerati zlo. Danas je ritual “mengajau” zabranjen, ali pripadnici plemena i dalje pristupaju ritualu čišćenja lubanja za koje se vjeruje da posjeduju magične moći.
Slavljenje smrti
Pleme Toraja smrt ne vidi kao tužni događaj, već priliku za slavlje. Pleme vjeruje da će u trenutku smrti tijelo propasti, ali duh mrtve osobe ostaje da živi sve do trenutka obreda ukopavanja sa vodenim bivolom.
Obred se naziva “rambu solo” i uključuje takozvanu zabavu koja će pokojniku omogućiti da svoj duh dovede do poslednjeg počivališta koje nazivaju Pujo.
Atmosfera tokom obreda ispunjena je smijehom, veseljem, a uključuje i gozbu nakon žrtvovanja stoke.
stil.kurir.rs
