Fokus donosi priču o tome kako su Elma i Asmir prije dvije godine otvorili vrata svog doma i postali mama i babo četvoro djece koja su iza sebe ostavila tešku prošlost
Vrata stana su se otvorila uz osmijeh i srdačan doček, a ono što je uslijedilo odmah je pokazalo da ovo nije obična kuća. Ovo je dom ispunjen ljubavlju.
Djeca su nas dočekala onako kako to samo djeca znaju – iskreno i bez zadrške. Dok smo se upoznavali s njima, jedno po jedno su nas grlili. Ti spontani zagrljaji govorili su više od bilo kakvih riječi.
U dnevnoj sobi smijeh i žamor. Opušteni, pričljivi, radoznali i veseli. Dječaci u bijelim polo majicama, djevojčice u žutim haljinicama. Kao velika, skladna porodica koja zrači toplinom.
U ovom domu u Sarajevu, koji je imala zadovoljstvo da posjeti ekipa Fokusa, sa supružnicima Elmom i Asmirom živi četvoro braće i sestara. Najstariji Faruk i Belma (imena su promijenjena zbog zaštite identiteta djece) idu u treći razred, Mustafa je prvi, dok Amela u septembru treba krenuti u školu. Tu je i nana, Elmina mama, koja im je došla u posjetu.
“Za hraniteljstvo nismo znali”, prisjeća se Asmir. Ideja je došla sasvim slučajno, kroz razgovor s čovjekom na poslu. “Došao sam kući i rekao Elmi – sami smo, veliki je stan, zašto da ne pomognemo nekome.”
Put do hraniteljstva
Hraniteljstvo u FBiH predstavlja važan oblik socijalne zaštite kojim se djeci bez adekvatne roditeljske brige, ali i određenim odraslim osobama, obezbjeđuje sigurno i stabilno porodično okruženje.
Riječ je o smještaju u hraniteljsku porodicu koja, na osnovu ugovora i uz nadzor centra za socijalni rad, preuzima brigu o korisniku ili, u ovom slučaju, korisnicima, pojašnjavaju iz Centra za socijalni rad.
Elma i Asmir su odlučili da se prijave da postanu hranitelji. “Ekspresno smo prikupili i predali papire koji su bili potrebni”, kažu.
Trebali su potvrde da imaju državljanstvo BiH i prebivalište u FBiH, da su punoljetni i poslovno sposobni, zdravstveno podobni te da imaju najmanje srednjoškolsko obrazovanje. Također, za hraniteljstvo je potrebno da članovi domaćinstva imaju izmirene poreske obaveze, kao i adekvatne stambene i materijalne uslove za život.
Posebno se procjenjuju kompetencije za brigu, odgoj i zaštitu djeteta, kažu nam iz Centra.
“Sljedeći mjesec smo pozvani na edukaciju, što je bilo vrlo korisno iskustvo. Tu vas pripreme za sve moguće scenarije, da znate kako reagovati u svakoj situaciji”, govori Asmir.
Četvoro djece im je život doslovno okrenulo naopačke. Pozitivno, naravno.
“Kad su prvi put došli kod nas, tu je nastao haos. Puna kuća graje”, kroz smijeh se prisjeća Elma.
“Dvadeset i šestog februara su bile dvije godine otkako su djeca kod nas”, dodaje Asmir, priznajući da više ne može zamisliti život bez njih četvoro.
Ljubav na prvi pogled
Prije nego su djeca došla u njihov dom, imali su sedmicu da se upoznaju. Prvi susret je bio u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, gdje su djeca bila smještena.
“Taj prvi susret nikad u životu neću zaboraviti. Tu sliku, njih pojedinačno, nikad zaboraviti neću. Bilo je toliko emotivno”, kaže Elma.
“To je bila ljubav na prvi pogled”, opisuje njihov prvi susret. “Bili su toliko sitni i mali… A vidite ih sada”, govori dok ih gleda s majčinskom ljubavlju i ponosom.
Mustafa je odmah potrčao u zagrljaj Asmiru, za njim i Belma i Amela, dok je najstariji Faruk, svjestan situacije, isprva stajao oprezno po strani.
Nakon nekoliko zajedničkih izlazaka – u park, na sok, na ćevape – uslijedio je prvi “probni” vikend u novom domu.
“Prethodno smo im kupili osnovne stvari – pidžamice i ostalo – i doveli ih kod nas. Napravili im iznenađenje u stanu. Mi smo već bili sigurni da želimo da djeca ostanu kod nas. Trebalo je da vidimo hoće li se djeca prilagoditi i prihvatiti nas”, priča Elma.
Nakon dva dana, dileme više nije bilo. Izabrali su jedni druge.
“U nedjelju uvečer smo ih okupali i mi smo već osjetili da su to naša djeca. Nazvali smo socijalnu radnicu i rekli da će oni ostati kod nas”, dodaje.
Novi život
Danas, dvije godine kasnije, ova porodica funkcioniše kao da su oduvijek zajedno.
“Kad smo se upoznali, mi smo im rekli da nas zovu Elma i Asmir. Mustafa me već sljedeći ponedjeljak pitao: Mogu li te zvati babo? Što da ne! I tako je sve krenulo”, priča Asmir.
Danas ih sve četvoro zovu upravo tako – mama i babo.
Iako Elma govori da, nasreću, nisu imali nikakvih ozbiljnijih problema, dodaje da je prva godina bila puna izazova. Djeca su često bila bolesna.
“To je bila godina privikavanja i svi su nas upozorili da to možemo da očekujemo. Treba godina dana da se adaptiraju, da sve što se događa poslože u svojim glavicama”, kaže Elma.
“Nekontrolisano su jeli, povraćali… Stalno su bili bolesni“, prisjeća se Elma.
Ali uz ljubav i sigurnost koje su djeca dobila od ovog bračnog para, došle su i promjene. Napominju i da su u Centru za socijalni rad uvijek dobijali veliku podršku, koja je značajno olakšala integraciju djece u društvo.
Emotivni razgovori o prošlosti
“Oni su svjesni svog prijašnjeg života i gdje su sada. Nemaju kontakta sa svojom biološkom porodicom. Čovjek mora biti i psiholog i dosta s njima pričati”, kaže Elma.
Bilo je raznih faza – trenutaka kad su željeli da pričaju o svojoj prošlosti, pogotovo starija djeca. Imali su potrebu da to s nekim podijele.
“Prošli smo razne emotivne trenutke, kad nam je bilo žao i teško. Ipak, njima je najteže. Ali mi smo od prvog dana gledali da nema sažaljenja, da oni sad imaju dom, imaju nas. Kada bismo ih žalili, to bi otišlo u nekom drugom smjeru”, kaže Elma.
Umjesto toga – ljubav, sigurnost, razgovor i strpljenje. Djeci su dali prostor da pričaju, da se vrate na ono što su prošli, koliko god puta to bilo potrebno.
„Kad želi pričati, slušaj. Ako je pet puta ista priča, nije problem“, kaže Asmir.
Elma se nadovezuje da djeca trebaju znati i čuvati svoje porijeklo: “Dobro je za njih i za njihovo odrastanje. Grad je mali, svijet je mali. Oni trebaju da znaju svoje pravo prezime i odakle su. Uvijek s njima o svemu otvoreno razgovaramo.”
Potraga za dedom
Nakon godinu dana, sve je došlo na svoje mjesto. Djeca su zdrava i vesela. “Znaju da uvijek imaju Elmu i mene iza sebe. Da ćemo se boriti za njih”, kaže Asmir.
Otvoreni su, opušteni i komunikativni. Okolina ih je, kažu njihovi hranitelji, dobro prihvatila. “Jako se dobro uklapaju. Svi ih, zaista, vole. I u parku i u školi, jako brzo stvaraju prijateljstva”, kaže Elma.
U posjetu im često dođe i Elmina majka. Zove ih svojim unucima. Nekad kada, kao i sva djeca, pređu granice i naljute je, kaže da joj je teško ostati stroga, lako joj omekšaju srce.
“Ma to je do mene. Djeca k’o djeca”, odmahuje nana kroz osmijeh.
Priča kako joj Mustafa stalno traži “dedu”. “Hoće da me uda”, smije se.
“Kažu – imamo sve, ali nemamo dedu. ‘Kliknuli’ su s cijelom našom familijom. Umiljati su, dobri, slušaju, veseli su. Posebna su djeca. Imaju nane, amidžu, strinu, daidžu i daidžinicu, samo nemaju dedu”, dodaje Elma. A nana odgovara kroz smijeh: “Nacrtat ćemo ga.”
Ništa materijalno, samo zagrljaji
Ono što posebno ističu jeste odnos djece prema stvarima. “Njima ništa materijalno ne znači”, kaže Elma. “Znače im zagrljaji”, dodaje Asmir.
U tome se, zapravo, ogleda suština hraniteljstva. Pružiti djetetu ono što mu je najpotrebnije, a što ranije nije imalo – sigurnost, ljubav i osjećaj da negdje pripada.
Upravo to se u ovoj kući najviše osjeti. Danas su to sretna djeca, koja idu u školu i vrtić, imaju omiljene predmete i planove za budućnost.
Mustafa voli engleski i kad odraste, želi da postane policajac. Belmi je najdraža matematika, a želja joj je da bude frizerka. Faruku je omiljeni predmet vjeronauka, a na pitanje šta bi volio raditi, odgovara: „Praviti automobile.“ Amela, koja tek treba krenuti u školu, na pitanje šta misli koji će njoj biti omiljeni predmet u školi, kao iz topa odgovara: “Mama i babo.”
U tu rečenicu stane sva ljubav ovog svijeta. Ljubav i pažnja koju su u posljednje dvije godine dobili od Elme i Asmira, bračnog para koji je u svoj dom primio četvoro djece bez kojih više ne bi mogli zamisliti svoje živote.
fokus.ba
