Ljekari su rekli da ću možda umrijeti, imala sam i povredu srca: Dea Đurđević otkrila da joj nije samo ruka bila ugrožena!

Svi koji lično poznaju ovu djevojku nevjerovatnog urođenog optimizma, slažu se u ocjeni da je samo zahvljujući svojoj energiji i stručnosti ljekara uspjela da preživi saobraćajnu nesreću iz koje mnogi ne bi izvukli živu glavu.

Danas, samo šest mjeseci poslije udesa u kom joj je život visio o koncu, Dea radi voditeljski posao s istim žarom s kakvim ga je obavljala i prije udesa, svakodnevno odlazi na vježbe, druži se sa prijateljima i uživa u svim onim aktivnostima u kojima je to činila i prije tragedije koju je preživjela.

Na sve to sada je s osmijehom pozirala za jedan magazin ponosna na svoje ožiljke. Ona je u intervju istakla da je sve stvar odluke, pa je tako 7. februara, kada se poslije teške saobraćajne nesreće probudila iz kome, riješila da ne umre, nego da živi uprkos lošim ljekarskim prognozama.

- Nikada mi nije palo na pamet da ću umrijeti. Čak ni onda kada su mi na odjeljenju intezivne njege na VMA rekli kako možda postoji mogućnost da ću da podlegnem povredama. Tada sam rekla: "Ja ne umirem tek tako". Premalo sam do tada živela da bih uradila sve što sam želela i planirala. Zaslužujem drugačije da umrem - kaže Dea Đurđević na početku svoje prve velike ispovesti u kojoj hrabro govori o ranama koje još u potpunosti nisu zacelile i naglašava:

- Srpska medicina je pobijedila i doktori koji su brinuli o meni bolji su i od svjetskih stručnjaka. Tačnije, oni i jesu svjetski stručnjaci. Imala sam višestruke povrede koje su bile opasne po život, a doktori sa VMA su to uspjeli da saniraju i ostave me u životu. Profesor Bumbaširević je čarobnjak. On je uspio da prišije i poveže ruku koja je bila potpuno amputirana, otkinuta, iščupana iznad lakta. Snagu sam crpjela i dobijala od mojih najbližih, od mame, Mlađe, bake, Dace, Kaće, Ane, Taleta, pa i od onih medicinskih sestara i tehničara koji su me čuvali. Kao i od drugih prijatelja i ljudi koji me ne poznaju, a pružaju nesebičnu podršku. U mojoj bolničkoj sobi nije bilo suza. Nije smjelo da ih bude. Samo mnogo smijeha i šale. Takođe se ozbiljno govorilo o problemima i njihovom rješavanju, ali bez patetike i nepotrebnih riječi. Sažaljenje mi je najmanje potrebno, jer ja sam heroj koji je preživio udarac autobusa, a kažu da takve povrede preživi jedna u milion. Ja sam ta. To je za radost, a ne za sažaljenje.

U medijima se akcenat stavljao na ruku oko koje se vodila najveća borba, a malo ko zna da je Dea imala još niz komplikovanih povreda i da su joj rađene iintervencije i na unutrašnjim organima.

- Da, imala sam povrede srca, grudnog koša, karlice, trtične kosti i probleme sa pomijeranjem nogu. Bila sam nepokretna i u bolovima. To su veoma teške povrede, opasne po život, a o takozvanim sitnim da ne govorim. Bilo je teško, 48 dana sam nepomično ležala, imala sijaset operacija, ali sam se izborila. Naravno, uz pomoć doktora - rekla je Đurđevićeva.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

(Bazar)