x

Najčešći psihosocijalni problemi u adolescenciji

Psihološki i socijalni problemi, posebno oni koji uključuju probleme emocionalnog doživljavanja i ponašanja, kao i problemi vezani za školu, uobičajeniji su tokom adolescencije, nego za vrijeme bilo kojeg drugog perioda djetinjstva. 

Adolescenti su puno nezavisniji od male djece, često su van direktnog nadzora odraslih osoba. Prolaze kroz veliki broj kognitivnih i bioloških promjena koje stvaraju predispoziciju za izgradnju novog identiteta samostalne i odrasle osobe. Proces formiranja novog ‘’ja’’, u većini slučajeva nije jednostavan i ispunjen je čestim preispitivanjima dosadašnjih načina funkcioniranja, vlastitih odnosa, društvenih pravila itd, promjenama u ponašanju, impulsivnosti u reagiranju, emocionalnim ispadima i sl. Iako je veliki dio ovih ponašanja razvojno očekivan i služi uspješnoj prilagodbi zadacima adolescencije, ukoliko poteškoće potraju, treba razmisliti o traženju stručne podrške.


Fizički simptomi

Najčešći problemi sa kojima se mladi tokom adolescencije susreću su depresija, anksioznost, poremećaji prehrane, školsko postignuće. Škola obuhvata veliki dio života adolescenata. Zbog toga, teškoće u bilo kojem aspektu funkcioniranja se često odražavaju na školski učinak, odnosno manifestiraju kao problemi vezani za školu. Najčešći školski problemi su: strah od odlaska u školu, apsentizam bez dozvole (tzv. bježanje iz škole), loše akademsko postignuće, potpuno odustajanje od školovanja.

Strah od odlaska u školu razvije između jedan i pet posto adolescenata. Taj strah može biti generaliziran ili vezan za određenu osobu ili situaciju. Ispoljava se kroz odbijanje odlaska u školu ili kroz različite fizičke simptome koje adolescenti nerijetko razviju. Razlozi izbjegavanja škole mogu biti različiti. Najčešće je to kombinacija nekih od sljedećih faktora: buntovništvo i potreba za nezavisnošću, psihosocijalni problemi, porodični konflikti, poteškoće u učenju, poremećaji u ponašanju i izloženost bullyingu ili nekom drugom vidu međuvršnjačkog nasilja. Adolescenti koji imaju izražene probleme u školi bi trebali proći kroz evaluaciju psihosocijalnog statusa, strategija i sposobnosti učenja, kako bi im se obezbijedila adekvatna podrška i tretman za specifične probleme.

Anksiozne poremećaje karakteriše snažan strah ili zabrinutost koja utječe na sposobnost funkcioniranja i disproporcionalna je u odnosu na realne okolnosti. Često se manifestira i kroz fizičke simptome (umor, abdominalni bolovi, glavobolje, nesvjestice i sl).

Anksioznost sama po sebi je normalan dio razvoja i prirodna datost organizma. Mala djeca osjećaju strah kada se odvajaju od majke, nešto starija osjećaju neugodu kad moraju da izlažu u školi pred vršnjacima i odrasli osjećaju blagu uznemirenost u nepoznatim situacijama ili situacijama u kojima će biti procjenjivani za nešto. Ipak, prisutnost teškoća nije dokaz poremećaja. O poremećaju govorimo tek kada manifestacije anksioznosti postanu tako izražene da snažno utječu na funkcionisanje osobe ili izazivaju snažnu uznemirenost i izbjegavanje.

Kada je u pitanju uzrok anksioznih poremećaja, studije ukazuju na to da genetika ima određenu ulogu u razvoju ovih poremećaja, kao i specifičnosti tokom odgoja. Anksiozni roditelji češće imaju anksioznu djecu. Jer probleme predstavljaju puno težim nego što to oni jesu.

Najčešća manifestacija anksioznog poremećaja je odbijanje odlaska u školu. Većina djece koja odbijaju da idu u školu ima separacijsku anksioznost, socijalnu fobiju, panični poremećaj, specifičnu fobiju ili kombinaciju navedenih strahova. Nekad je u pitanju i izloženost nasilju ili bullyingu. Neka djeca mogu uspješno da verbaliziraju svoju zabrinutost, dok druga djeca svoju neugodu izražavaju u somatskim terminima (pr. ‘’Ne mogu da idem u školu, jer me boli stomak’’). Fizički simptomi nekad znaju da zakompliciraju procjenu.

Prevenirati probleme

Rani tretman anksioznih poremećaja je od velike važnosti jer omogućava kontroliranje anksioznosti i preveniranje problema koji se mogu razviti iz toga. Danas se najučinkovitijom za anksiozne poremećaje smatra kognitivno-bihevioralna terapija. Ali važno je da roditelji budu uključeni u terapijsku proceduru. Depresija podrazumijeva niz simptoma kao što je intenzivan osjećaj tuge i gubitak interesa za uobičajene aktivnosti. Djeca i adolescenti sa depresijom mogu biti tužni i nezainteresovani, ali sa druge strane i pretjerano aktivni, agresivni i iritabilni. Imaju česte emocionalne ispade i nerijetko su ljuti.

Tuga i nezadovoljstvo su uobičajene ljudske emocije, koje se javljaju kao reakcija na određene životne događaje. Za djecu i adolescente, to može biti smrt roditelja, razvod, teškoće u prilagođavanju na školu, teškoće u pronalasku prijatelja i sl. Ukoliko one potraju, mogu dovesti do poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju.

Danas se procjenjuje da se depresija javlja kod dva posto djece i pet posto adolescenata. Uzroci depresije su kombinacija nasljednih faktora i životnih događaja. Nekad je dio problema neki drugi poremećaj. Ozbiljnost depresije može da varira i obično obuhvata više aspekata funkcioniranja: spavanje, apetit, školsko postignuće itd. Neki od simptoma su: osjećaj tuge ili iritabilnosti, povlačenje, nemogućnost uživanja u uobičajenim aktivnostima, osjećaj odbačenosti od drugih, umor, okrivljavanje sebe, problemi u koncentraciji i donošenju odluka, loše ocjene u školi itd. Procjena mora biti urađena od stručnog osoblja i za većinu djece i adolescenata će zahtijevati uključivanje u psihoterapiju.

Poremećaji ishrane podrazumijevaju probleme u načinu ishrane ili prisutnost ponašanja vezanih za ishranu koja utječu na proces unosa ili apsorpcije hrane, a koji utječu na fizičko zdravlje ili psihosocijalno funkcioniranje osobe.

Tjelesni izgled

Najčešći poremećaji ishrane su: Anorexija nervosa, koju karakteriše izraženo nastojanje da se ostane mršav, morbidan strah od debljine, iskrivljena slika tijela, stroge restrikcije unosa hrane koje dovode do značajno niske tjelesne težine i ugroženosti zdravlja. Može i ne mora uključivati povraćanje. Prejedanje je karakterizirano ponavljajućim epizodama u kojim ljudi unose velike količine hrane, pri čemu je posebno značajan doživljaj gubitak kontrole.

Bulimiu nervosa karakterišu ponavljajuće epizode prejedanja praćene nekim vidom kompenzatornog ponašanja kao što je povraćanje, zlouopotreba laksativa i diuretika, post ili intenzivna vježba. Restriktivni unos hrane, izbjegavanje hrane ili restrikcija unosa hrane koja rezultira pothranjenošću, teškoćama u psihosocijalnom funkcioniranju, značajnim gubitkom kilaže. Za razliku do anoreksije ili bulimije, ne uključuje zabrinutost u vezi sa tjelesnim izgledom ili težinom. Poremećaji prehrane su posebno česti kod djevojaka, premda se javljaju i kod muškaraca. Tretman obično uključuje psihoterapiju i učestvovanje svih članova porodice.


(Oslobodjenje.ba)

KOMENTARI
0

Morate biti registrovani i prijavljeni kako biste komentarisali sadržaj.