POTRESNA ISPOVIJEST JELENE JEVREMOVIĆ O NJENOM BIVŠEM SUPRUGU I TRAGEDIJI KOJA IH JE ZADESILA!

- Evo mene ponovo sa svojom iskrenošću, da ogolim dušu, izjavila je pjevačica na početku i nastavila. Smatram da to što mi nabacimo osmijeh prije nego što izađemo iz kuće, to je možda lakši način da izbjegneš odgovor na pitanje "Šta ti je?". Pošto sam po prirodi pozitivna osoba, to nikako ne može da anulira, one neke loše stvari, loše situacije, čak i periode u životu. Svjesna sam da je čovjekov najveći neprijatelj njegov jezik, ali biram to da budem iskrena, kakav god ishod na kraju bio.

- Mnogo teže mi je bilo kada su mi javili da mi je suprug u zatvoru, nego kada mi je otac umro. Jer očevu smrt sam negdje očekivala, bio je u komi pet nedjelja, otkazale su mu dvije trećine mozga, ja sam molila Boga da mi ne zamjeri , odnosno da me ne kazni što tražim od njega to da ga uzme. Umrla bih od tuge gledajući ga takvog, a i on isto jer nije navikao da bude prikovan za krevet i nepokretan. I na to si negdje bio spreman, a na ovo nisi. U jednom trenutku ostajem sama sa dva sina, praktično na ulici, bez posla. On je bio izuzetan muž i otac, dok je bio tu i ne bih bila čovjek kada bih tvrdila suprotno. Bio je centar mog svijeta, moj kralj. I onda ti u jednom danu nemaš više taj oslonac. Onda se događa taj šok, kada sam gledala djecu koja spavaju tu noć kada je uhapšen, sjedila sam na podu pored njih i plakala. Bila sam potpuno izgubljena.

U tom momentu Jeleni je zastala "knedla u grlu", krenule su joj suze i izvinila se voditeljima uz opravdanje da joj nije lako da priča o ovome, da bi nakon nekoliko trenutaka nastavila.

- Nisam ja osoba koja je odmah željela da ostavi svog čovjeka na cjedilu. To nije moj stil. Mi smo imali razne turbulencije, ali nikad ljubav nije dovedena u pitanje. Kako je prolazilo vrijeme, ja sam vidjela da su dolazila razna razočaranja, stvari koje nisi očekivao da saznaš i onda je to bila borba sa samom sobom. Na kraju dođeš u fazu kada sebe kriviš za sve. Vrijeme je prolazilo i ja sam se jednostavno ugasila. Shvatila sam da sam sama, da naša djeca ne zaslužuju takav život i da moram da se borim.

Nakon toga, Škundrić je direktno postavio Jeleni pitanje, kako je izgledao trenutak i kada je zapravo ona saopštila djeci da je njihov otac u zatvoru?

- Djeci i danas gajim, negdje, tu sliku, o ocu, kao o heroju. To je moja obaveza kao njihove majke i njegove bivše žene. Jer koliko god da sam i oštećena i bijesna, ljuta, i dođe mi da odem tamo i da ga "ubijem" jer je srušio sve ono što smo čvrsto gradili godinama, prije svega sam čovjek i ja ne umijem drugačije. Ja ću uvijek biti njegov prijatelj. Ne postoje dovoljno suptilne riječi da objasnite djeci gdje im je otac. Gledala sam da napravim atmosferu kako bi sve to bilo podnošljivije za njih, ali je bilo strašno. Starijem djetetu je pozlilo, davala sam mu vodu, šećer, sirće pod nos, zvala sam čak i hitnu pomoć... ja sam ispričala neku priču, imala sam opet tu neku bazu gdje ću tog čovjeka ipak zaštiti na neki način. Sad imam utisak da je starijem sinu pao kamen sa srca, jer mlađi još uvijek nije svjestan kompletne situacije. Pao mu je kamen sa srca, u smislu, jer je primijetio da se nešto dešava, a sve je bilo izvan njega, gledao je majku koja se dva mjeseca nije osmjehnula, a svi znaju da je meni osmijeh zaštitni znak.

- U tim trenucima majka mi je bila najveća podrška, dok su mi svi prijatelji okrenuli leđa. Ali su se vratili ljudi iz prošlosti kojima sam ja okrenula leđa. Koji su mene do tančina poznavali, nisu mi zamjerili što nisam bila tu, a svi koji su bili tu, mada sam ja zapravo bila u okruženju ljudi svog tadašnjeg supruga, i kada se sve to zapravo dogodilo, ja sam ostala sama. Veoma sam povodljiva izgleda, izmanimulisana sam na neki način jer me je grizla savjest što se nisam javljala svojim dokazanim prijateljima, bila u kontaktu sa njima, nego živjela u Peđinom svijetu. Za sve moje navodne prijatelje ja sam bila negativac koji ostavlja muža koji je u problemu, a nigdje tu nema mene. Deset godina sam bila najbolja dok sam mijesila pite, ostavila karijeru i sve, posvetila se porodici i od 5000e koliko sam nedjeljno zarađivala došla sam do toga da nemam ništa, e tad se sve to briše. Ostaješ samo jedinka koja je žena, koja ostavlja muža koji je na cjedilu. A da dozvolim sebi, da me za tog čovjeka vezuje samo osjećaj ljubavi iz prošlosti, tako povrijeđena i ranjena, stvarno ne mogu to da dozvolim sebi. Jer ne bih prvenstveno bila dobra sebi, a onda automatski ni našoj djeci. Riješila sam da od dva zla, izaberem manje.

- Nikada sve to ja neću moći da prebolim. Prema svom bivšem suprugu i dalje imam emocije, ali kao prema čovjeku. Kao prema prijatelju. Kao prema nekome ko je... on to čovjek nije ništa iz loše namjere uradio, jednostavno u tom trenutku nije bio svjestan šta može da izgubi zarad nekog malog dobitka. Na kraju je izgubio sve. Mi smo izgubili nas.

- Sa njim niko nema kontakt, osim preko advokata. Obilazila sam ga jedno vrijeme, ali je onda on meni izričito rekao kako on vidi budućnost drugačiju od one kako smo je zajedno zamišljali. I dalje sam željela da mu dam do znanja da sam tu, sve što je bilo do mene ja sam uradila. Ali ostala sam sama napolju, o nama niko ne brine. Međutim, ni to nije problem, imam majku koja mi je potpora, ja ću zbog svoje djece da radim i šest poslova samo kako bi oni imali normalan život i bili dobro školovani. Toliko sam emotivno oskrnavljena, da ne znam da li ću se ikada oporaviti. Jedno vrijeme sam bila i na tabletama, pola stvari se i ne sjećam. Imala sam velikih zdravstvenih problema. Ne poznajem osobu koja je od mene više plakala i hvala svim ljudima koji su bili uz mene i pomogli mi da se trgnem iz te sumorne "tišine" u kojoj su se čuli samo moji jecaji.

- 31. maja, 2007-e godine ja odlazim u Pariz i slučajno se srećem sa Peđom, a prethodno se nismo vidjeli dvije godine. Tad sam shvatila da ne mogu da živim bez njega. Poslije tačno deset godina, ponovo odlazim u Pariz i 31. maj, 2017-e godine bio je posljednji dan koji sam ja provela sa njim, sutradan je on već bio uhapšen. Kao da je Bog uzeo "sjekiru", i presjekao sve tačno na deceniju našeg zajedničkog života. Ali moram da nastavim dalje, bez obzira koliko mi je teško. Ovo je prvi put da sam o ovim stvarima javno pričala, a imala sam ponude od gotovo svih medija, što pisanih, što elektronskih, jednostavno nisam bila spremna. I nadam se da mi gledaoci neće zamjeriti, već možda izvući određenu pouku iz cijele ove moje nesreće, završava na kraju vidno uznemirena Jelena Jevremović.