“Privatizacija asocijacija”: Ima li negdje apoteka u kojoj ima lijeka za mesijanski sindrom?

Ako ovu definiciju prihvatimo kao ispravnu, onda možemo slobodno zaključiti da su nosici

kompletne bosanskohercegovačke društveno- političke scene, odnosno prije svega

političari, oboljeli od ove ponekad neizlječive bolesti.Trenutni cirkus oko formiranja vlasti ide

tome u prilog.

Stoga predlažemo, uradite mali test, zažmirite nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte

postupke nosioca državnih funkcija od Predsjedništva BiH do rukovodilaca mjesnih zajednica.

Jeste li ikada čuli iz njihovih usta iskrene riječi, da se bez njih može, da nisu nezamjenjivi, itd!

Sumnjam, samo ste mogli čuti riječi hvale da su "baš oni" najuspješniji predsjednici, ministri,

načelnici, razni rukovodioci, biznismeni i ne znam šta sve ne. Rezultati njihove dijagnoze,

odnosno "mesijanskog sindroma" vidljivi su na svakom koraku u domovini, mito i korupcija

postali su sastavni dio života, kriminalci i dame sumnjivog morala uzori za mlade, kupljene

diplome na benzinskoj pumpi koja se nalazi preko puta jednog privatnog fakulteta u BiH, postale

su ulaznica za budžetski dženet, da ne nabrajmo više, jer lista posljedica njihove

dijagnoze predugačka je i poznata svakom građaninu Bosne i Hercegovine. Naravno, onda

niko više ne treba da se pita zašto najproduktivniji dio društva gotovo panično bježi iz domovine

u potrazi za mirnim i stabilnim životom.

Eh sada, ako mislite da je stanje u bosanskohercegovačkoj dijaspori puno bolje, i da tu nema

mesijanskog sindroma, varate se, ima doduše u nešto manjim količinama. Ako živite van

granica BiH, također uradite mali test, zatvorite oči nekoliko minuta, duboko se zamislite i

analizirajte rukovodstvo bh. udruženja iz vašeg okruženja. Pitajte se ko su ti ljudi, koliko godina

su tu, šta su do sada uradili za zajednicu, da li ih uopšte poznajete, da li su ikada rekli da ih ima

neko zamijeniti, da li su vas pozvali da ih zamijenite?

Evo i ja sam uradio brzi test, pa mi u misli dođe nekadašnja satirična novinska

rubrika “PRIVATIZACIJA ASOCIJACIJA” u kojoj smo na pomalo komičan način pisali o

“učiteljima ” koji su sa diplomom završene osnovne škole u BiH radili u dopunskim školama, o

“aktivistima” čiji se jedini smisao aktivizma sveo na slikanje u prvim redovima kada je kakva

proslava, pa o predsjednicima koji su sami sebi dodjeljivali nagrade za životno djelo. Da danas

egzistira ta rubrika, u njoj bi prije svega, našlo mjesta za "vazelinske čelnike dijaspore" koji

su se mesijanskim sindromom zarazili na specifičan način, odnosno uvlačenjem otpozadi bh.

političarima koji "brinu"o dijaspori. Uz to, ne bi bili preskočeni ni samozvani lobisti nakon čijih

lobiranja Bosne i Hercegovine ima sve manje.

Što bi rekao pokojni Balašević u jednoj pjesmi "imao bih svašta reć, ali neću", ne zbog njih već

zbog onih drugih poštenih koji to rade iz čista srca i bez materijalnog interesa.

Na kraju, nameće se logčino pitanje, ima li negdje apoteka u kojoj ima lijeka za mesijanski

sindrom? Odgovor vjerovatno znaju doktori koji nisu diplomirali na već spomenutoj “benzinskoj

pumpi”.