Prva ispovijest Šabanove udovice: Gordana Šaulić o njihovom posljednjem susretu i jezivom predskazanju!

U čemu pronalazite utjehu i snagu?

- Utjehu nisam pronašla, i kako koji dan odmiče, sve više sam uvjerena da nikada i neću. Previše je tuge, bola i nedostajanja... Ogromna je praznina njegovim preranim odlaskom da bi išta moglo da je ispuni. Više od četiri decenije čitav moj svijet vrtio se oko Šabana. Mi smo bili partneri u svemu, od braka, preko podizanja djece i brige o njima, sve do posla, koncerata i nastala pjesama. I onda, jednog kobnog jutra, sve to je nestalo. Ne znam kako bih to opisala, taj šok, osjećaj praznine, tuge i nemoći. Kao da vam neko u sekundi uzme sav vazduh i ostavi vas da pokušate da preživite bez njega. Zaista imam osjećaj da sam ispočetka morala da učim da dišem, da hodam, da govorim... U tim trenucima prosto morate da postavite odbrambeni mehanizam da biste sve podnijeli i preživjeli, i ja sam odabrala da vjerujem da on nije otišao. Za mene je on na putu, sa kog će se vratiti jednog dana. Upravo to mi je, uz svu podršku koju imam od porodice i prijatelja, davalo i daje snagu da svakog novog dana ustanem i idem dalje, čekajući trenutak kada ćemo se opet sresti.

Kako je izgledao vaš posljednji susret sa Šabanom?

- Ustala sam prije njega, probudila ga, on je sišao u dnevnu sobu, doručkovao je, popio kafu i čitao novine. To su bili njegovi rituali. Ja sam za to vrijeme još jednom provjerila da li je sve spakovao, pripremila mu šta će tog dana da obuče, podsjetila sam ga da ponese lijekove i cigarete. Sjedili smo i razgovarali o planovima za naredni period. Sve je bilo kao mnogo puta ranije. Poljubili smo se, ispratila sam ga, i posljednja slika koju imam zaleđenu u sjećanju je kako stavlja kačket i izlazi na kapiju kuće.

Jeste li u kontaktu s državnim tužilaštvom iz Bilefelda, u kojoj je fazi istraga protiv Alsina Leventa koji je izazvao saobraćajnu nesreću?

- Naš advokat u stalnom je kontaktu s tužilaštvom, i oni su zaista što se njihovog dijela posla tiče ne samo izuzetno profesionalni već i veoma korektni. Istraga je završena, prvo ročište je zakazano za mart, to su posljednje informacije koje imam.

Kako biste reagovali da se sa Leventom sretnete oči u oči? Šta biste mu rekli?

- Cijela porodica biće prisutna na prvom ročištu, tako da ćemo se sigurno sresti. Iskreno, koliko god čovjek mislio da je spreman i da zna šta može da očekuje od nečega, uvijek postoji mogućnost da pogriješi u procjeni, tako da ne znam kako ću se osjećati u trenutku kada ga prvi put budem vidjela. Znam samo da mu se sigurno neću direktno obratiti, sačuvaću dostojanstvo kao što sam uvijek čuvala. 

Kako se Sanela, Ilda i Mihajlo nose sa gubitkom?

- Sve troje su potpuno različite ličnosti, pa je u skladu s tim svako našao svoj način da kanališe emocije i suoči se s najvećim gubitkom u životu. Ono što im je svakako zajedničko jesu porijeklo i vaspitanje, i mislim da je to bio ključ da su i Sanela, i Ilda, i Mihajlo u svakom trenutku činili sve da sačuvaju uspomenu na oca, da rade tako da bi on na njih bio ponosan kao što je za života bio. Šaban i ja smo mnogo toga zajedno uradili, ali nijedan uspeh ipak ne može da se poredi sa saznanjem da su nam djeca izrasla u dobre, poštene i uspješne ljude.

U kojim trenucima vam najviše nedostaje?

- Ne postoji trenutak u kome mi ne nedostaje. Ja sam se, inače, tokom ovih godinu dana potpuno povukla, nigdje ne idem, tako da se nisu ni desili neki veliki događaji koje bih posebno imala želju da podijelim s njim. Kako ću se osjećati što nije pored mene u danima koji predstoje, kada mi život bude donosio i neke, nadam se, lijepe stvari, još ne mogu da zamislim.

Ove godine slavili biste 45. godišnjicu braka. Šta vam je Šaban obično poklanjao za važne datume?

Ono što ljudi možda ne znaju jeste da je bio izuzetno pažljiv, kao suprug već i kao otac, sin, prijatelj, saradnik... Uvijek se trudio da poklonima obraduje bliske ljude, čak mu ni povod nije trebao. Zato je, onako tih i miran kakav je bio, uvijek znao šta ko voli, u šta gleda, o čemu priča, i na osnovu toga zaključivao šta želi. Pretpostavljam da bi me, da je tu, ovih dana pomno pratio, dok ne bi shvatio šta mi treba i sigurno bi mi to poklonio. Sada, jedini poklon koji mi od njega treba je onaj koji mi niko ne može dati.

U kom periodu zajedničkog života ste bili najsrećniji?

Svaki period našeg života imao je lijepe trenutke. Ipak, nekako smo sve vrijeme očekivali da je ono najbolje pred nama, nadali smo se da ćemo kao u pjesmi ostariti zajedno, jer su djeca već odrasla i osamostalila se, on je sve manje radio i moglo se očekivati da uskoro potpuno prestane s koncertima. Tada bismo se posvetili onome što volimo i jedno drugom.

Da li je istina da prilikom prvog susreta niste znali ko je Šaban Šaulic?

Bio je pun sebe kada smo se našli. Računa, ja sam Šaban Šaulić, ona mene zna, ima dvije-tri ploče... Kad ono međutim. Goca mi kaže: Ja slušam samo zabavnu muziku. Nikada nisam čula za tebe. - Doslovce je prenio kako je naš susret protekao. Ja sam tada bila godinama kada sam imala druga interesovanja i planove, međutim, ispostavilo se da je taj susret ipak bio fatalan i da je obilježio cijeli njegov i moj dalji život.

Recite nam nešto o planovima koje je imao, a koje, nažalost, nije uspio da ostvari.

Bilo je mnogo planova. On je već koncertom u Areni počeo turneju Još ovu noć, koja je trebalo da se nastavi nastupima u velikim dvoranama u regionu, ali i u Americi i Australiji. Spremao je i nove pjesme, radovao se ulasku u studio... Ali, sve to sada ostaju samo želje koje se nikada neće ostvariti.

.

.

.

.

(Hello)