Raramuri: Ljudi koji trče po liticama u sandalama

Osim po tome što su izbjegli španske osvajače u 16. vijeku i sačuvali kulturu stanovanja u pećinama, poznati su po smirenosti i nadljudskoj izdržljivosti, zahvaljujući kojoj trčeći prelaze velike razdaljine na negostoljubivom terenu.

Zabilježen je slučaj jednog istraživača koji je 10 sati na mazgi jahao planinom Sijera Madre, dok je pripadnik plemena Tarahumara istu razdaljinu pretrčao za svega 90 minuta.

Danas njihovo pleme broji oko 40.000 pripadnika i jedina su ljudska zajednica na svijetu čija se istorija, kultura, religija i rituali temelje na trčanju.

Do godine 1992. malo ko je znao za pleme supertrkača. No onda ih je čovjek po imenu Rik Fišer doveo na trku "Leadville Trail 100", zamislite, grupa trkača u šarenim i lepršavim narodnim nošnjama i sa sandalama na nogama na startu. Ne poznajući takav koncept takmičenja, većina Tarahumara odustala je oko 35. milje.

Iduće su se godine pojavili ponovno i osvojili prvo, drugo i peto mjesto. Godinu nakon toga Huan Herera osvojio je prvo mjesto i srušio rekord staze (i to sve s osmijehom na licu!), a 1995. trojica iz plemena bila su u top 10 na "Western States 100." No nakon toga su odustali od ultraške scene, odnoseći tajne o nevjerovatnom trčanju natrag u svoje kanjonske kućice…

Trke za koje niko ne zna

Tarahumare žive podijeljene u mala sela međusobno udaljena i po nekoliko sati trčanja, razasuta po strmim obroncima kanjona i na 3.000 metara nadmorske visine. Njihovi najvažniji socijalni, takmičarski i ritualni događaji su "rarajipari", trke koje se održavaju nekoliko puta godišnje i vezane su za smjene godišnjih doba. Traju i po nekoliko dana, odvijaju se već vijekovima bez imalo promijenjenih pravila i uvijek između dva susjedna sela.

Pripreme za trku počinju sedmicama prije starta. Seoske starješine biraju 10 najboljih trkača koji će predstavljati selo, pripremaju se posebni napici za koje se vjeruje da daju posebnu snagu trkačima i bacaju se uroci na protivnike. Trka startuje predveče u jednom od sela i trči se prema drugom selu udaljenom nekoliko stotina kilometara. Dvije ekipe trče paralelno jedna uz drugu međusobno dodajući jedni drugima drvenu loptu. U cilj moraju ući obje ekipe i lopta - najveća je sramota izgubiti loptu. Zapanjujuće je kako ih šutiranje lopte ne usporava, a još je više nevjerovatno to što uopšte ne izgledaju umorno.

Kukuruzno pivo za snagu

Kako ljudi koji još žive u pećinama i zemunicama nadmašuju sposobnosti trkača koji treniraju po vrhunskim programima? Dio odgovora vjerovatno se krije u načinu prehrane. S obzirom na oskudne uslove u kojima žive, Tarahumare temelje prehranu na kukuruzu, grahu, tortiljama od kukuruznog brašna, voću i povrću. Meso gotovo uopšte ne jedu, a glavni izvor proteina im je kozje mlijeko.

Na svojim ultramaratonskim trkama uglavnom jedu mljeveni kukuruz u vodi, nešto slično palenti. Ne piju vodu jer je jako zagađena - konzumiraju uglavnom pivo od kukuruza, čak i za vrijeme trke. A osim glavnog napitka, pivo im služi i kao platežno sredstvo!

Njihova tajna leži i u načinu života - osim što žive na velikoj nadmorskoj visini, što je samo po sebi dobro za tijelo sportiste, Tarahumare teže jednostavnosti i ekonomičnosti u svim segmentima. Poznati trkač Skot Jurek jednom je trčao s njima i primijetio je da čim stanu da naprave pauzu, sve Tarahumare sjedaju na pod kako ne bi trošile snagu u nogama.

Nadalje, trčeći bosi ili u sandalama izuzetno su ojačali stopala i tako isključili mogućnosti povreda. Osim toga, u najranijim godinama odmah uz hodanje uče i trčati.

Tarahumare ne žive uzorno. Partijaju žestoko ispijajući lechuguille, domaće tekile od zmija i kaktusa. Nakon neprospavane noći trčanje od dva dana u komadu njima ne predstavlja problem.

Tarahumare se ne razgibavaju niti istežu, ne trče po atletskoj stazi niti travi, nego oštrom kamenju i nepristupačnom terenu strmih kanjona. Pogrešan korak ih može stajati života - ili pada s ogromnih visina.

Nažalost, njihov prosječni vijek je oko 45 godina, što je za tri decenije manje od meksičkog prosjeka. Uzrok prerane smrti su glad, hladnoća, tuberkuloza, dehidracija i loša medicinska njega.

Još jedan segment koji ih uvijek iznova pokreće jest ljepota okoline u kojoj žive. Ljudi koji su im uspjeli pristupiti svjedoče da Tarahumare često zastanu diviti se prirodi i krajoliku.

Tamna strana

U posljednje vrijeme destruktivna sila moderne civilizacije ugrožava trkački raj, krčenje šuma na obroncima Siera Madre dovodi do erozije tla i uništava ionako oskudne poljoprivredne površine.

Takođe brzina i izdržljivost, osobine po kojima su pripadnici ovog plemena i poznati u svijetu, postale su razlog zbog kojih su Tarahumare sve češće akteri u surovom i beskompromisnom poslovanju meksičkih narko-bandi. Pokušavajući da pronađu načine da svoju robu što lakše i jeftinije prokrijumčare u Sjedinjene Američke Države, karteli iskorištavaju veliko siromaštvo Tarahumara prouzrokovano njihovom zavisnošću od poljoprivrede i vremenskih uslova koji ih kao posljedica globalnog zagrijavanja nisu štedjeli prethodnih godina, kako bi ih angažovali da pješke, u nehumanim pustinjskim uslovima, ilegalno pređu granicu i drogu prenesu stotinama kilometara do konačne destinacije u Novom Meksiku.

Iako su najčešće finansijski razlozi ti koji ih tjeraju da se odluče na ovakav potez, nerijetko su i prisiljeni ili uslovljeni da to čine kako bi izbjegli ozbiljnije posljedice.

Nesređena situacija oko njihovog statusa u Meksiku dovodi do toga da nekada nepristupačna teritorija koju su vijekovima koristili kao obradivo zemljište sada bude prodavana investitorima koji na njoj grade terene za golf za imućne stanovnike, dok se njihove njive sve više i više smanjuju, a glad i siromaštvo rastu.

U Sjedinjenim Američkim Državama ne postoji tačan podatak koliko ljudi iz ovog plemena godišnje bude uhapšeno prilikom nelegalnog prelaska granice jer se u američkom zakonodavstvu svi oni vode kao Meksikanci i u tom smislu ih zakon ne razlikuje od drugih stanovnika te centralnoameričke države.

Jedan od graničara izjavio je kako je prije nekoliko godina prvi uhvaćeni Tarahumara bio samo deportovan jer nije postojao način da se uspostavi komunikacija s njim na njegovom maternjem jeziku, da bi danas morali da budu pronađeni i angažovani prevodioci koji svakodnevno dobijaju pozive od organa reda kako bi im pomogli u pružanju pravne pomoći.

(Nezavisne novine)