Sanja Marinković ekskluzivno: Prava istina o novoj ljubavi poslije razvoda

Sa Sanjom Marinković, autorkom i voditeljkom “Magazina In”, lako je sarađivati. Kada čujete “ne bih sada da radimo intervju, ali možemo za mjesec i po”, nemate nimalo razloga da sumnjate da će tako i biti, a ukoliko vam kaže da ne želi da govori o nekoj temi, nema potrebe da je ubjeđujete ili pokušavate da je izokola uvedete u priču, jer se sigurno neće predomisliti. Sve to je došlo do izražaja i prilikom ovog razgovora, za koji smo se dogovarali još u novembru. S obzirom na to da smo željeli da to bude njen prvi intervju poslije razvoda, trebalo je sačekati da sud kaže da Sanja Marinković i Aleksandar Uhrin više nisu supružnici. To se desilo 6. januara.

‒ Poruka od advokata stigla mi je na Badnje veče, dok sam bila sa drugaricama i našom djecom na večeri, na plaži u Dubaiju. Zbog mjesta i vremena bila sam zbunjena dok sam čitala: “Čestitam. Sada ste zvanično razvedeni, izvolite dokument… Potpis advokata i sudije”. Budući da je za Aleksandra i mene bio samo trenutak kada se država umješala u naš brak, oboje smo ga doživili kao neophodnu formalnost. Naš emotivni rastanak dogodio se mnogo ranije, ali ja ću, kao što sam nekoliko puta rekla, zauvijek vjerovati da na svijetu ima više velikih ljubavi nego uspjelih brakova. Naš slučaj to dokazuje.

Rekli ste da se taj emotivni rastanak desio prije više od dvije godine. Da li vam je bilo teško da sebi priznate da odnos sa nekim koga ste mnogo voljeli više ne funkcioniše?

‒ Za ovih 15 godina, koliko imam svoju emisiju, slušajući ljubavne drame i melodrame shvatila sam da je svaka od nas, nažalost, kad god je voljela, imala svoju porciju tuge i patnje, a razlike su samo u načinu na koji su servirane. Volim ljubav, ne volim veze, pa smo odlučili da se rastanemo kada nam je postalo jasno da je ljubav počela da blijedi, da su nestale želje za pažnjom, poljupcima, trenucima u kojima bismo zajedno uživali, kada su nam stavovi i razmišljanja o životu postali drugačiji. Rastali smo se kao bračni partneri, ali ne kao prijatelji i Strahinjini roditelji. Već prvih dana naše ljubavi, koja je zaista bila kao scenario za najljepšu priču o dvoje mladih koji se obožavaju, zavjetovali smo se da ćemo, kad osjetimo da emocije nestaju, biti iskreni jedno prema drugom i da ćemo se rastati prije nego što počnemo da se mrzimo. Tako je i bilo.

Jednom prilikom, vraćajući se u prošlost, ispričali ste da ste, kada se na vašoj ruci našao vjerenički prsten, mislili da je to za cijeli život.

‒ Kao žena u četrdesetim godinama, koja je bila i voljena i nevoljena, shvatila sam da bi muškarca trebalo da zaboravite ako u prvih mjesec dana zabavljanja ne poželi da sa vama ima dijete, ako vas ne zaprosi bar jednom, ako poslije prvog zajedničkog vikenda ne poželi da i sljedeći bude takav, i ako nema potrebu da sa vama bude do zore. Tako treba da bude bar tih prvih trideset dana veze. Moja ljubavna priča sa bivšim suprugom bila je ono o čemu sam maštala i potpuno se uklapala u sva moja uvjerenja o ljubavi. Baka i mama nikada mi nisu govorile da je brak kruna ljubavi i da je, baš zbog vjenčanja i princa, “Pepeljuga” najljepša bajka. Možda smo zato Aleksandar i ja do matičara stigli tek kada je Strahinja imao četiri godine. Moja najveća želja bila je da ljubav traje zauvijek i, zaista, olovka kojom smo se potpisali u knjigu vjenčanih 11. 11. 2011, u limuzini na putu za Pariz, pisala je srcem.

Sanja Marinković ekskluzivno za "HELLO!" - U telefonu i na polici kod kuće čuvam zajedničke trenutke radosti

Kad se odsluša i pročita više vaših intervjua, primjeti se da ste prvo čekali da budete u vezi, a onda da se razvedete. Da li je u pitanju sticaj okolnosti ili dajete sebi vremena da provjerite da li vas osjećanja varaju?

‒ Kada je o emotivnim odnosima riječ, oduvijek sam bila spremna da dugo u sebi čuvam ono što me muči i da odlažem odluku da krenem dalje. Valjda nisam na vrijeme savladala lekciju “kako biti odlučna kad želiš da se rastaneš sa muškarcem i, ako je potrebno, da ga zaboraviš”. Bezbroj puta sam čula kako žene na pitanje zašto se ne razvedu odgovaraju: “Ne mogu, nisam tako vaspitana”. Srećom, ja sam imala bezrezervnu podršku mame i pokojnog tate, koji su mi na vrijeme skrenuli pažnju da su primjetili da taj brak nije po mjeri moje sreće.

Između “emotivnog razvoda” i trenutka kada ste za medije potvrdili da se to desilo prošle su dvije-tri godine, tokom kojih ste često putovali i izlazili, a čaršija je to komentarisala. Jeste li nekada poželjeli da kažete: “Ljudi, ne ostavljam muža kod kuće da bih išla u provod, ta priča je gotova”?

‒ Jedan od najkorisnijh ljubavnih savjeta koje sam dobila je da žena u braku nikada ne treba da zaboravi sebe, da se odrekne svojih trenutaka radosti i uživanja i da zbog porodice zanemari prijatelje. Od kada se Strahinja rodio, Aleksandar i ja dijelili smo roditeljske obaveze, ali nikada nismo zapostavljali društveni život. On je insistirao na privatnosti, a ja sam obećala da ću cijenu svog posla plaćati samo ja, a ne i moja porodica. Zbog toga smo se rijetko pojavljivali zajedno na javnim događajima, bilo je vrlo malo naših fotografija u medijima i na društvenim mrežama. Putovanja su nam bila porodična mjera sreće. U avgustu 2019. bili smo na ljetovanju u Zanzibaru. U telefonu i na polici kod kuće čuvam zajedničke trenutke radosti. Tu intimu ne bih nikada dijelila sa nepoznatima jer osjećam veliko poštovanje prema privatnosti svoje porodice. Svako ima pravo da na osnovu slika u javnosti sudi da li je neko u braku ili ne, da li je voljen ili nevoljen, srećan ili tužan, a istina je samo u našem srcu, u našoj duši i porodičnom spomenaru.

Čitanje između redova ovih dana navelo je pojedine medije da zaključe da imate novu ljubav. Da li je to tačno?

- Ne želim da od svog ljubavnog života pravim nauku, a još manje razbibrigu za gledaoce i čitaoce. Odgovor je – čekam da se pojavi “onaj moj”. Sve što čitate u redovima ili između njih, a odnosi se na moju novu ljubav – nije tačno.

Možete li sebe ponovo da zamislite u braku?

‒ Odavno mi je bilo jasno da snovi rijetko postaju stvarnost, ali još želim da vjerujem da postoji odnos u kome se dvoje ljudi i poslije mnogo godina zajedničkog života drže za ruke, gledaju se zaljubljeno na ulici, na plaži, u kafani, osmehuju i poštuju, makar se taj odnos zvao brak.

(Hello.rs)