Tjerali su ga da vrši nuždu u uniformi, psuje Tita i Slobu: Aco Pejović 90-ih jedva izvukao živu glavu! Zarobili ga kao vojnika JNA, pa htjeli da mu urežu petokraku na čelo!

- Želio sam da odem iz zemlje, i to u Francusku, gdje sam imao ujaka. Pošto sam mu godinu dana ranije već bio u posjeti i putovao samo sa tadašnjim crvenim pasošem, nisam znao da je u međuvremenu uvedena viza. Sve je išlo po planu dok me na prelazu iz Italije u Francusku nisu izveli iz autobusa, kada su krenule prave Tantalove muke. Prespavao sam na klupi kod carinika i sutradan otišao za Torino u francusku ambasadu u želji da mi daju vizu, ali su me samo izbacili napolje, pa sam vozom probao da stignem do Šanberija, prvog grada u Francuskoj.

Međutim, policija me je i tu pronašla, uslijedilo je privođenje, pa noć u zatvoru, kada su me dugo ispitivali. Pomislili su da bježim pred zakonom i da sam počinio neko razbojništvo, dok im na kraju nisam objasnio da idem u Francusku zbog nastupa. Ipak, udarili su mi pečat zabrane ulaska od dvije godine i deportovali me u Italiju. Tamo sam prenoćio na klupama zajedno sa dva klošara i pitao se da li ću dočekati jutro.

Pošto sam neviđeno tvrdoglav, sutradan sam ušao u jedan šinobus koji je prevozio radnike preko granice i riješio da posljednji put pokušam da se domognem Francuske. Čim sam sjeo, začuo sam pištaljke i vidio policajce kako trče. Odsjekao sam se od straha, ali se ispostavilo da su jurili male Arape koji su krali ćebad iz spavaćih kola. Kada su se vrata voza konačno zatvorila, bio je kraj moje agonije - prisjeća se harizmatični muzičar, koji je se, uprkos tome što je živio u Francuskoj, vratio u Jugoslaviju zbog odsluženja vojnog roka.

- U Francuskoj sam se jednom čak zaposlio i na gradilištu, radio sam sedam dana, ali mi je gazda osmog dana uručio kovertu s platom jer sam svaki dan kasnio. Tako se moje lopatanje neslavno završilo (smijeh). Iako sam veliki patriota i volim svoju zemlju, nisam imao namjeru da idem u vojsku. U to vrijeme mi se činilo da je to gubljenje vremena, ali sam kasnije, kad sam je odslužio, shvatio da nisam bio u pravu. Vojni rok sam počeo da služim 1990. godine kao vezista. Tamo sam stekao divne prijatelje - Predraga Kovača i Fišu Nedžada. Jednog dana smo se, dok smo pod jednim drvetom pili pivo, jeli napolitanke i pušili „filter 160“, zakleli da ćemo biti kumovi.

Jednom prilikom neki oficir poslao je mene i kolegu da mu kupimo picu u gradu, ali čim smo sa uniformama JNA ušli u piceriju, počeli su da nas maltretiraju. Tjerali su nas da se svlačimo i vršimo nuždu na uniformu, da psujemo Tita i Miloševića, a htjeli su da nam urežu i zvijezdu na čelo. Na svu sreću taj drugar je vidio da vrata nisu zaključana i uspjeli smo da pobjegnemo, a mogli smo da se ne vratimo živi. Kad je došlo vrijeme da krenem kući, mojoj sreći nije bilo kraja - sjeća se Aco, kojem je život dvanaest godina kasnije ipak priredio lijepo iznenađenje.

- Kad smo završili vojsku, razbuktao se taj nesrećni rat, razišli smo se i pogubili kontakte. Jednom sam čak i došao do Nedžadovog broja telefona, ali nisam smio da ga pozovem. Plašio sam se da ne čujem loše vijesti, da mi ne kažu kako više nije među nama. Ipak, dvanaest godina kasnije, jednog dana zvonio mi je telefon. S druge strane je bio Predrag, koji je razgovor počeo riječima: "E, kume, u petak pravim svadbu i čekam te da dođeš u Foču". Nisam imao vremena za dvoumljenje, a iako sam vozio neki "audi" s požarevačkim tablicama, odlučio sam da ne razmišljam kako ću kroz Bosnu, već sam kupio poklon i burme i krenuo na veselje. Bio sam srećan i sjajno sam se proveo. Kasnije sam, kad sam imao prvu svirku u Sarajevu, pronašao i Nedžada. On se bavi slikarstvom i ubrzo me je takođe zvao za kuma. Pozvali smo i Predraga i još pamtim kako smo se te večeri družili. I dan-danas se čujemo i viđamo redovno - ispričao je Aco u emisiji „Iz profila“.

(Kurir)