Elma je morala da ostavi sina i živi s bolom da ga možda nikada neće vidjeti. Dvadeset godina kasnije, istina izlazi na vidjelo i mijenja život svima
Rođen je kao Amar S., u jednoj maloj bosanskoj varoši, u kući sa još uvijek nesređenom fasadom sa rupama od ratnih metaka i pogledom na šumu. Odrastao je uz oca Samira, muslimana, strogog, ćutljivog i ponosnog čovjeka koji je rijetko pokazivao emocije. Njihov dom bio je bez slika na zidovima, bez starih albuma, bez tragova prošlosti. I bez majke.
NAJČITANIJA VIJEST:
Kamere snimile trenutak kada autobus udara dječaka (2): Mališan prelazio ulicu i odjednom nestao!
– Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš – odgovarao bi otac svaki put kad bi Amar pokušao da postavi neko pitanje.
Amar se ne sjeća rođene majke, rastao je sa uvjerenjem da je ona mrtva, da mu ništa ne fali jer je nana Fadila bila uz njega da mu mijenja majčinu ulogu, da mu pruži toplinu, lijepu riječ i svu ljubav koju žena može da pruži malom biću. Hranila ga je, kupala, učila, za život spremala, ali kad je pita šta se desilo sa njegovom majkom, uvijek mu je odgovarala da je on mali da bi razumio.
Amar je odrastao bez majke, ali nikada nije razmišljao o tome da mu je teško, jer za bolje nije ni znao.
Podrum pun prašine i poruka koja je unijela nemir u njegov život
Jednog popodneva, dok je čistio podrum, sada već kao mladić od 30 godina, student sociologije, naišao je na staru, izblijedjelu kutiju skrivenu iza stare komode. U njoj – nekoliko papira, neka dječja odjeća… i jedna fotografija.
Na crno-bijeloj slici – mlada žena, njegovano lice i blag osmijeh. A na poleđini, plavom hemijskom pisalo je:
„Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
Amaru je zastao dah. Aleksa? Pa to nije njegovo ime.
– Aleksa… – šapnuo je. – Ko je Aleksa?
Sve što je znao o svom porijeklu raspalo se u tom trenutku.
Suočavanje s ocem bila je najgora noćna mora
Te večeri, fotografija je završila na kuhinjskom stolu. Samir je ušao u sobu i zastao. Nije bilo bježanja.
– Ko je ona? I zašto na slici piše da sam Aleksa Simić? – pitao je Amar, glas mu je drhtao.
Otac je ćutao nekoliko trenutaka, a onda sjeo, kao da su mu noge preslabe.
U početku je negirao, pravio se da ne zna o čemu se radi, govorio da ne prepoznaje ko je na slici. Amar je tada izgubio strpljenje i rekao da ga više nikada neće vidjeti ako mu ne kaže istinu.
A onda je počeo:
– Zvala se Ena. Bila je hrišćanka. Srpkinja. Upoznali smo se u Sarajevu pred rat. Zavoljeli se uprkos svemu. Rodio si se 1994. godine. Bila je pod pritiskom porodice, a ja sam bježao od svojih. Na kraju, nije mogla da izdrži. Da bismo ubijedili njenog oca da prihvati naš brak, krstili smo te kao Aleksu. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Otišla je i ostavila mi tebe. Kad sam shvatio da mi se više neće vraćati, da je to kraj, dao sam ti ime Amar. Krstili su te kao Aleksu, ali ja sam te podizao u svojoj vjeri. Tvoja majka nije umrla, ali… nisam znao kako da ti objasnim da je otišla – rekao je Samir, sa knedlom u grlu.
– Nisi znao? Pa si mi promijenio ime? Vjeru? Identitet?! – vikao je Amar.
– Htio sam da te zaštitim. Da te spasim od bola. Od razapetosti između dva svijeta.
Dvije vjere, dva svijeta – jedna istina
Amar je danima ćutao. Hodao je gradom, ulazio u crkve i džamije. Počeo je da preispituje sve – svoj identitet, svoj jezik, svoje korijene.
– Ako sam rođen kao Aleksa, zašto sam morao da budem neko drugi? – pitao je sam sebe u tišini parka.
U srcu mu je tinjala bolna, ali neodoljiva potreba – da pronađe Enu. Da sazna šta se dogodilo. Da pita: Zašto?
Potraga za Enom i pitanje „Jesam li ti ikada nedostajao?“
Kroz matične knjige, stare adrese, rodbinske veze i društvene mreže, Amar – ili Aleksa – uspio je da pronađe trag: Ena se preselila u Novi Sad prije više od decenije. Udala se. Nema druge djece. Radi kao nastavnica njemačkog jezika.
Poslao je pismo. Napisao je samo jedno:
„Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači i želiš li da razgovaramo?“
Dva dana kasnije, stigao je odgovor.
„Jesam. I čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
Prvi susret majke i sina
Sastali su se u kafiću pored Dunava. Ena je nosila istu onu nježnost s fotografije, ali sada s više bora oko očiju.
– Bila sam dijete. Uplašena. Oboje smo bili. Tvoju sliku sam nosila godinama. Onda sam prestala – jer je previše boljelo. I mislila sam da ćeš me mrziti. Znaš, rat nam je mnogo i donio i odnio – rekla je Ena.
– Ne mrzim te. Samo… ne znam ko sam – rekao je Amar, gledajući u rijeku.
– Ti si moj sin. Amar, Aleksa, ono si što nosiš u sebi – nosiš i mene, i njega. I istinu – rekla je Ena.
Pomirenje sa ocem: „Nisi znao bolje, ali nisi smio da mi oduzmeš izbor“
Amar se vratio kući. Otac ga je čekao. Stariji, oronuo, nekako odvojen od svoje duše, kao da se plašio konačnog ishoda.
– Jesi je našao?
– Jesam. I razgovarali smo. I znaš šta? I dalje te volim, ti si moj otac i nemoj nikad da se plašiš da ću ti okrenuti leđa. Ali nikada ti neću oprostiti što si me preimenovao, preoblikovao, kao da sam lutka, a ne dijete.
Samir je spustio glavu.
– Nisi ti lutka. Bio si sve što sam imao. I bojao sam se da te izgubim. Zato sam te učinio samo svojim – plakao je.
NAJČITANIJA VIJEST:
Ovo je maloljetni Mirza koji je ubijen u Novom Pazaru
Amar je ustao, prišao mu i prvi put u životu – zagrlio ga.
Kako sada živi Amar ili Aleksa?
Danas Amar – ili Aleksa – živi s obje strane istine. Slavi i Bajram i Božić. Piše eseje o identitetu i oproštaju. Posjetio je grobove oba djeda – i muslimanskog i pravoslavnog.
U pasošu mu i dalje piše Amar, ali u dnevniku koji piše za sebe, potpisuje se kao A. Sehić. Kaže, to je njegovo cijelo ime – sažeto u jedno slovo.
Jer ponekad, istina nije jednostavna. Niti čista. Ali je jedina stvar koja čovjeka može osloboditi.
Enina ispovijest majčinske tuge i kajanja
Poruka od Amara prodrmala je sve njene uspomene. Srce joj je bilo puno tuge i kajanja.
„Jesam. I čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
Te riječi nisu bile samo priznanje – bile su priziv prošlosti koja je dugo bila mrtva za nju.
„Bila sam zarobljena između dužnosti i želje za slobodom. Nisam znala kako da budem dobra supruga i majka. Plašila sam se da ću izgubiti sebe.“
Ena nije otišla lako. Sjećala se onog hladnog jutra kada je spakovala nekoliko stvari, ostavila pismo i tiho izašla kroz vrata.
„Ostaviti Amara bio je moj najveći poraz. Srce mi se cijepalo. Ali nisam znala kako da ostanem. I bilo je tu svega, i pelina i meda…“
Kada je primila njegov poziv, Ena je prvo osjetila strah. Da li će je mrziti? Da li će joj oprostiti?
Kako su gradili odnos iznova?
Danas, Ena i Amar razgovaraju svakodnevno. Dijele uspomene, planove i strahove. Ena pokušava da nadoknadi godine koje je izgubila, ali zna da ni vrijeme ni riječi ne mogu vratiti prošlost.
„Učim kako da budem majka nakon pauze od dvije decenije. Svaki dan je nova lekcija. Naučila sam da je ljubav jača od grešaka.“
Amar je svoju priču podijelio na Fejsbuk stranici u nadi da drugi ljudi čuju i kaže:
„Svako dijete zaslužuje da zna svoje korijene. I svaki roditelj zaslužuje priliku za pomirenje. Nije lako, ali je moguće.“
(Facebook stranica – Sarajevska ulica)
