Prošle sedmice svi su čuli za Duškov podvig kada je zajedno sa radnim kolegom iz Turske spasio dvoje djece od otmice u Boblingenu. Oni su djecu izvukli iz kombija i zadržali naoružanog otmičara do dolaska policije.
Radost, veselje i ponos zbog spasenih života ne osjeća samo Duško, već i svi gastarbajteri iz bivše Jugoslavije, koji su u Njemačku otišli trbuhom za kruhom.
– U okolini Štutgarta imaju tri gradića gdje je dosta naših ljudi, Hrvata, Srba, Bošnjaka, svi dolaze da nas obiđu. U jednom danu bude nam sigurno 40 ljudi, nema sa koje strane ne stižu da se rukujemo i pozdravimo. Znaju ljudi da sam bagerista i da sam sa Balkana. I kod kolege je bilo nešto Turaka, ali ovi naši su baš prevršili svaku mjeru i granicu. Uzvikuju: “Naš Dule, naš ponos” – priča Duško Vukobrat za Srpskainfo.
Od tolike pažnje, kaže u šali, ne može se ni raditi.
– Zovu me ovdje i u srpske i u hrvatske klubove. Baš sam bio u jednom u hrvatskom klubu, za pola sata koliko sam sjedio tu, ušlo je ljudi ne zna im se broj. Dreka, vriska u kafani, grle me, ljube, muzika se pušta, uzvikuju “Naš ponos, naša dika”- prepričava nam Duško atmosferu ovih dana u tuđini.
Iz Knina došao u Banju Luku
S druge strane, Nijemci su, može se reći, opravdali epitet “hladnog naroda”.
– Mogu reći da jesu hladni. Otac te djece je bio kod nas prije neki dan, došao je da se posebno zahvali, da nas pozove na ručak, zahvaljuje se, ne mogu dušu da griješim, ali nisu emotivni ljudi kao mi Balkanci. Na sve ovo gledaju, kao, vlast i sud će to da riješe – govori Duško svoje utiske.
On se s porodicom preselio u Njemačku prije četiri godine, kao i većina ljudi sa ovih prostora, zbog loše ekonomske situacije.
Rodom je iz Knina, gdje je završio i školu, vojsku, a poslije rata se nastanio u Banjoj Luci.
– Ja sam ponosan na Banja Luku, 30 godina tamo živim. Mene kad neko pita ja ne kažem da sam iz Knina, nego iz Banjaluke – govori on.
Ipak u jednom momentu je, kao i mnogi, prelomio i napustio ove prostore.
– Radio sam u Banjoj Luci kao vozač autobusa, 11 godina sam bio u Pošti. Dobijem ja tako jednog dana platu u “Pošti”, platim režije, kredit, i treći dan nema ništa. Onda riješimo supruga i ja da dođemo ovamo svi porodično. Drugačije su plate ovdje, drugačiji je standard, sve imaš redovno, ne sekiraš se ni za šta. Ali da patimo za našim krajem, patimo. Dok imamo tri, četiri, dana slobodna – dolazimo. Dalek je to put, ima 1.000 kilometara do Zalužana, ali čim ugrabimo slobodne dane, sjeda se u auto i gas, kući svojoj – govori Duško.
A ovdje, kad dođe, dočeka ga, nažalost, uvijek ista situacija.
– Ružno je reći, ali cijene su nemalo kao u Njemačkoj. Bio sam prije mjesec dana, uđeš u prodavnicu i za 100 KM dobiješ pola vrećice – uvjerio se on.
hayat.ba
