„Sve se može kad se Srbi slože” – stara izreka koja ponekad zvuči kao fraza, ali u pričama poput ove dobija svoje najdublje značenje.
Jer upravo ta snaga zajedništva pokrenula je lavinu dobrote kada su suze jednog dječaka dotakle srca hiljada.
NAJČITANIJA VIJEST:
Simbol nade
Mali Duje Ljubović iz Titela, dijete koje život nije mazilo, nego mu od malih nogu stavljalo ogroman teret – postao je simbol nade, simbol borbe – dokaz da se čudo može desiti kad se ljudi ujedine.
Poslije škole, Duje nije išao kući da uči, igra se ili odmarao. Odlazio je na deponiju – bosan, blatnjav, s ranama na rukama – prekopavao je đubre tražeći komad željeza ili drveta, ne iz igre, nego da prehrani sestru Anđelu i baku.
Kad je humanitarac Marko Nikolić iz Vranja podijelio snimak na Instagramu, cijela Srbija se ganula. U videu se vidi mališan s ranjenim dlanovima i pogledom odraslog čovjeka kojem je djetinjstvo ukradeno.
Odgovor zajednice
Desilo se ono najljepše – probudio se Balkan. Narod je reagovao, a Marko je podijelio dobre vijesti:
Prvo je odveo Duu u šoping: kupio mu je bicikl, telefon (da se javi baki), garderobu za njega i sestru, ruksak za školu i hranu. Prvi put nakon dugo vremena, ovaj dječak je imao osmijeh koji zaslužuje svako dijete.
A to nije bio kraj. Duje, Anđela i njihova baka dobit će novi plac i kuću!
„Balkane moj, uspjeli smo još jednom! Zajedno možemo! Kao i uvijek – munjevitom brzinom! Hvala Balkane moj! Balkan – nebeski narod!”, napisao je Marko.
Porodična tragedija
Podsjećamo: Duje je dijete koje ne zna kako izgleda zagrljaj majke – ona ga je ostavila na autobuskoj stanici kad je imao samo pet godina. Oca nikada nije upoznao. Baka mu je sve – majka, otac i čuvarica nade.
Njihov dom nema struju, nema ni krevet; kupatilo im je u dvorištu, zima im para kosti. Ali vjera – vjera je u srcu.
Glasovi nade
„Idem u školu. Šesti sam razred. Trudim se da budem dobar đak”, kazao je Duje hrabro – kao da iza njega ne stoje bezdani tuge.
„Struju nemamo deset godina”, dodaje baka, tiho, ali s prkosom žene koja ne odustaje.
„Sve dajem za mog unuka i unuku.”
U Dujinim riječima osjeća se tuga koja peče:
„Mnogo sam plakao kad me mama ostavila… Bilo mi je teško.”
Anđela – tiha kao sjenka, snažna kao stjena – ne traži ništa za sebe, samo da njen brat zna da nije sam:
„Navikli smo na ovakav život i trudim se da moj mlađi brat pored mene ima sve”, rekla je setno.
NAJČITANIJA VIJEST:
Priča o Dujetu nije samo priča o siromaštvu – to je priča o ljudima. O nama. O tome koliko smo veliki kad odlučimo da budemo ljudi. Da ljubav, kad je prava i čista, može sve. Da je vjera jača od mraka. I da, kad se ljudi slože, ni jedna rana nije toliko duboka da ne može da zacijeli.
(Telegraf.rs)
