Tata Josip Gavran iz Dugog Sela u Hrvatskoj dirnuo je hiljade ljudi svojom emotivnom objavom nakon što je postao otac – ali ne zbog sebe, već zbog žene koja je iznijela čudo života na svojim plećima.
Njegove riječi, posvećene supruzi Barbari, postale su viralne jer u njima nema patetike, već gole istine o ljubavi, nemoći i poštovanju prema ženi koja je prošla kroz bol da bi na svijet donijela njihovo dijete.
Za Telegraf Josip je podijelio svoje iskustvo porođaja iz ugla muškarca – tate koji zna kome duguje sve.
NAJČITANIJA VIJEST:
UMRO SIN ARSENA DEDIĆA Matija Dedić preminuo u 53. godini
Prenosimo Vam u cijelosti njegov emotivan tekst, koji je napisao za nas, a sve u čast svoje voljene Barbare:
“Za sve mame – kapa dole”
Prije nekoliko dana postao sam tata, ali ovaj tekst želim da posvetim onoj drugoj strani – mami tog divnog bića. Želio sam da prisustvujem porođaju, a pošto je i moja supruga to želela – tako je i bilo. Jedno novo, ogromno iskustvo koje nikada neću zaboraviti.
Bilo je teško gledati sve to, a ne moći ništa da uradim. Masaža i riječi – to mi je bilo jedino oružje, ali to je kao da ideš pištoljem na tenk. Izvinjavao sam joj se tokom cijelog porođaja što mora kroz to da prolazi, stvarno mi je u nekoliko trenutaka bilo žao što smo odlučili da stvaramo porodicu. Kako je već bilo kasno za promjenu, govorio sam joj: ‘Sad i nikad više, izdrži još malo’.
Naravno, sve to prođe kada mu pogledam oči i čujem taj predivni plač, ali bilo je mučno gledati je kako se pati.
Dvaput me oblila hladna voda – dijelom možda i zato što cijeli dan nisam ništa jeo od uzbuđenja. Prvi put kada sam tek ušao i čuo je kako vrišti dok su provjeravali koliko je otvorena. U tom trenutku mi se slošilo, morao sam da sjednem i da uključim ventilator. Taj mali ručni ventilator mi je već dva puta spasio život – na svadbi i na porođaju – preporučujem svima. Drugi put me uhvatila slabost na samom kraju porođaja, u trenutku kad je Franko došao na svijet. Valjda je to bio onaj osjećaj ‘napokon…‘. Gađenja nije bilo, s obzirom na to da sam bio na korak da upišem srednju medicinsku školu. Ali da me pitate bih li se mijenjao s njom – ne bih, ni u ludilu.
Znam da je to malo savršenstvo nastalo iz ljubavi i da je vrijedno svega, ali ne – ne bih. I zato vam skidam kapu, hrabre ste na svojih metar i po. Moja mama nas je rodila četvoro, a da ne spominjem žene koje su rodile osmoro, desetero i više djece. Kažu da je najteže s prvim djetetom – ali hrabar je onaj koji ide da proveri da li je to istina.
Ako imate muža koji nije siguran da li želi da prisustvuje porođaju – neka pročita sljedeće redove”.
Tata je želio da svoje iskustvo prenese svim drugim tatama koji se premišljaju da li da budu potpora svojim suprugama u donošenju njihovog djeteta na ovaj svijet.
Kaže da, nakon što pročitaju njegovo iskustvo, više neće imati dileme…
Ovako je izgledao dolazak jednog malog anđela – očima tate koji je bio tu
“Od ranog jutra supruga je bila na pregledima, čak i u porođajnoj sali, ali su je vratili u sobu jer nije bila dovoljno otvorena. Indukcija gelom u dva navrata nije pomogla. Nekoliko sati kasnije vraćaju je u porodilište, a meni javlja da ću uskoro moći kod nje. U 14h joj kreće drip, a ja u 15h stižem pred porođajnu salu. Kažu da je otvorena 5-6cm, a za prirodan porođaj treba 10cm. Vodu su joj probili, a trebalo je da primi epidural. Potrebno je pola sata da počne da djeluje, pa znam da barem još toliko ne mogu unutra. Dolazi 16h, niko me ne zove. Sve vrijeme joj šaljem poruke podrške. U 17h srećem sestru, pitam šta se dešava – vodi me unutra.
Presvlačim se i ulazim – Barbara je već primila epidural, ali bolovi su i dalje prisutni. Slijede nova doziranja – maksimalna doza koju neko može primiti tokom porođaja, ali bez efekta. Znači – moraće da porodi uz prisutnu bol. Prolazi još jedan sat, svakih 20 minuta kroz suze mi kaže: ‘Josipe, ne mogu više, stvarno ne mogu’. Mazim je, masiram, tješim: ‘Još malo, ljubavi, još jako malo. Žao mi je što moraš da prolaziš kroz ovo. Izdrži još samo malo i više nikada‘.
Moj stav je bio – šteta je da dijete odrasta samo, volio bih bar dvoje. Meni bi bilo žao da nisam imao nikog da podijelim probleme. Ali sada, poslije porođaja – sve je na njoj. Ako ikada poželi još jedno dijete – ja ću rado opet biti tu. Ako ne – imaće moju punu podršku.
Vraćamo se u salu – nova provjera: i dalje 5-6cm. Razočaran sam, ali ne smijem da pokazujem. Njena mama, sestra i baka su sve rađale carskim rezom – i ona se toga boji. Kaže: ‘Na kraju ću morati na carski’. Ne znam šta da kažem, samo šapnem: ‘Ne brini, volim te’”.
Podrška koju joj je pružao bila je konstantna
“Vrijeme prolazi, bolovi se pojačavaju, Barbara mora da isprazni bešiku – pokušavaju da stave kateter, ali ona u tom trenutku povraća, bešika se refleksno prazni, sve oko nje je mokro. Znam da joj je neprijatno, ali govorim: ‘Bravo!’ Osoblje je bodri, kažu da je to normalno. Ja, koji čak i tada pravim šale, šapnem joj: ‘Oprala si im cijeli pod’.
U 19h – nova provjera: 8-9cm! Ogromno olakšanje. U 20h počinje da menja položaje – leži, kleči, pokušava da diše pravilno. Ja pratim monitor i trudove, ljubim je po leđima, govorim da svaki trud znači korak bliže. Osjećam da moje reči imaju efekta, da je bodrim kako treba.
Onda – najljepši trenutak. Doktor mi dozvoljava da vidim glavicu – mala kosica! Kažem joj to, ona se osmjehuje. Zna da će uspjeti. Stiže gel za olakšavanje izlaska bebe, znam da je kraj blizu. ‘Guraj, ljubavi, guraj!‘. Govorim joj da zatvori oči da joj ne pucaju kapilari. Glava izlazi, pa ramena, doktor želi da pritisne stomak – ali ja reagujem jer mi je rekla da to ne dozvolim. Hvatam mu ruku, povlačim je – kasnije se izvinjavam jer zapravo nije ni pritiskao stomak. Smejemo se.
NAJČITANIJA VIJEST:
Težak sudar motocikla i automobila u centru Sarajeva, dvije osobe povrijeđene
Franko se rađa u 21:20. Hvata me mučnina, sestra mi kaže da sjednem. Kažem: ‘Ne treba, samo da dođem sebi’. Sve to – bol, patnja, napokon je prošlo. Franka brišu i stavljaju na Barbaru. Saznajemo da je malo popucala, ali i to je normalno. Pupčanu vrpcu sam lično presekao. Barbara ga odmah stavlja na podoj – i uspjeva! Franko je savršen.
Ostajemo još sat vremena u porodilištu – mir, spokoj. Onda idem da joj kupim burger. Hranu dajem sestri, odlazim kući. Porođaj je gotov. Najgore je prošlo, a najbolje tek dolazi.
Sada, 2-3 dana kasnije, i dalje mi stižu poruke poput ove:
“Koliko sam u tebi dobila
Kako sam ja tebe zaslužila?
Koliko sam voljena i cijenjena
Na porođaju si me izvukao, juče si me izvukao kad mi je bilo teško“
Budite uz svoje supruge. Možete im pomoći mnogo više nego što mislite – kao što sam, na kraju, uspio i ja”.
crna-hronika.info
