Prvi i drugi sprat Doma penzionera, navodi, rezervirani su za pacijente “više klase”
Irfan Salkić bio je dio osoblja Doma penzionera u Tuzli, koji je po završetku obuke za njegovatelja u tu ustanovu došao na praktičnu nastavu. Nakon požara koji je odnio živote 13 štićenika Doma, klupko se počelo odmotavati, a Salkić je hrabro odlučio da progovori za „Avaz“ o uvjetima rada i smještaja koje je zatekao.
Žohari u pelenama
– Pred sami dolazak naše grupe u Dom penzionera, mjesec dana su nas pripremali predavači i bivša direktorica Crvenog križa TK da su uvjeti gore katastrofa, da ima žohara, čak je moja komšinica odustala od tečaja jer je svoj prvi radni dan mijenjala pelenu štićenici i u njoj našla žohare. Rečeno nam je da sve što vidimo, što se bude dešavalo ostaje tajna, to je takvo pravilo, u suprotnom ćemo ostati bez diplome – započinje svoju priču Salkić.
NAJČITANIJA VIJEST
Kaže, bili su mladi, nisu ni slutili šta ih čeka. Umjesto tri planirana mjeseca, Salkić i dio grupe koja je s njim počela raditi u isto vrijeme, produžili su ostanak na devet mjeseci, jer im je bilo žao štićenika koji su prolazili gnusne stvari.
– Gospodin Bakalović, nazovimo ga gospodin, jedan obični ljudski otpad, nečovjek, sve vrijeme je odbijao svaku vrstu kritike ili nečega što bi moglo pomoći tim jadnim ljudima. Na sve mu se ukazivalo, bukvalno na sve. Ne postoje osnovni uslovi za rad. Kateteri se mijenjaju golih ruku pacijentima, presvlače se, kupaju golih ruku.
Pacijenti nemaju peškira, maramica, higijena je katastrofa – ogorčeno prepričava Salkić.
Međutim, prvi i drugi sprat Doma penzionera, navodi, rezervirani su za pacijente „više klase“.
– Tim pacijentima nemate pravo ući u sobu. Imaju poseban meni. Na četvrti, peti, šesti i sedmi sprat su smješteni najteži pacijenti koji uglavnom imaju porodice u inostranstvu. I ta soba zaista izgleda super. To je kao neka reprezentativna soba.
Posjeta se striktno mora najaviti, a jedini razlog je taj da se pacijent, ukoliko je u nekom teškom stanju, prebaci u dostojnu sobu, da bi posjetitelji vidjeli da je to, kao, sve uredu. Odgovorno tvrdim da su pacijenti zlostavljani, odgovorno tvrdim da higijena nije dostojna ni za psa lutalicu, kamoli jednog čovjeka – kazao je Salkić.
Potkradanje pacijenata
Dodaje da im je prijetio i Bakalović kada je njih šest pripravnika stalo ispred njegove kancelarije kako bi tražili da se makar nabave ventilatori štićenicima, jer tada pacijenti nisu imali ni zavjese na prozorima.
– Vidjeli smo da su ventilatori bili po cijeni od 13 KM i molili smo ga da im kupi. Čekali smo ga dva sata ispred kancelarije dok je on usred radnog vremena sjedio u kafiću. Kada smo ga napokon dočekali, rekao nam je da bismo mogli ostati bez diploma ako se nastavimo miješati u njegov posao. Taj dom gore je horor – naveo je Salkić.
Prisjetio se pacijentice koja je jednom prilikom kleknula na koljena i molila ga da je izvede napolje da udahne zraka, jer godinama nije izašla vani.
– Također, na samom početku rada, pratio sam pacijenticu na Gradinu u sanitetskom vozilu. Imala je emboliju pluća, bila je puna vode. Kad sam se vratio u Dom, saznao sam da je umrla, nakon čega me glavna sestra pitala gdje su joj stvari? Tada je nastao haos, medicinska sestra me napala jer joj nisam skinuo zlatni križ i zlatnu narukvicu – ispričao je.
Odgovorno tvrdi da se od pacijenata masovno krade, od garderobe, nakita pa sve do hrane koju im donesu članovi porodice.
– Strogo nam je bilo zabranjeno da, naprimjer, kada neko donese dinju, isiječemo pacijentu komad. Porodica donese hranu, sve stoji na noćnom ormariću, a kada odu, sačeka se sahatak nakon čega nas pošalju da idemo čistiti, dok one u četiri sata izlaze s posla s punim cekerima – otkriva Salkić.
Agresivni pristup
Pacijenti su, tvrdi, bili zlostavljani na razne načine i uvijek im se prilazilo agresivno.
NAJČITANIJA VIJEST
Incident u osnovnoj školi u BiH: Nastavnik prijetio učenicima, reagovala policija
– Ako je pacijent dementan, naprimjer, i odbije da jede, ne postoji fin pristup. Takvi pacijenti su uvijek ostajali gladni. Nismo se smjeli puno zadržavati kod pacijenata jer nas je bilo jako malo, koliko se sjećam, oko šest njegovatelja na 100 pacijenata. Jednom smo se dogovorili s jednom kolegicom koja je živjela na selu, da napravi pitu i donese pacijentima – kroz tugu se prisjeća Salkić.
Salkić je na koncu kazao da mu je jedina želja da se nešto promijeni.
– Ja sam s tim ljudima dio mladosti proveo i zaista me potreslo sve što se desilo, ali iskreno, kako se gore radi, iznenađujuće je što nema i više mrtvih – zaključio je Salkić.
Reprezentativni spratovi
Na naše pitanje, zašto su nepokretni i jako bolesni pacijenti bili smješteni na šesti i sedmi sprat, odgovorio je da je samo stvar u prezentaciji Doma.
– Na prvom spratu ste imali pacijente koji nisu pacijenti, nego štićenici Doma. Uglavnom su njihove porodice bile na nekim većim funkcijama ili poznate ličnosti. Njegovateljima je bilo strogo zabranjeno da idu u njhove sobe, striktno se za njih brinulo medicinsko osoblje, pa čak su i higijeničarke imale posebna sredstva za čišćenje njihovih soba. To je reprezentativan sprat jer svako ko uđe i vidi to misli da je sve uredu – kazao je Salkić.
Avaz.ba
