Jablaničani, Bosanci i Hercegovci, sigurno će decenijama kasnije svojoj djeci pričati o tome kako je u Donjoj Jablanici živio istinski heroj po imenu Ernad Begović
Navršila se godina od katastrofalnih poplava koje su u oktobru 2024. pogodile Donju Jablanicu. U kobnoj noći, s četvrtog na peti oktobar, nakon obilne kiše, s lokaliteta kamenoloma iznad Donje Jablanice pokrenula se ogromna količina zemlje, kamenja i vode te se sručila na naselje koje je skoro pa potpuno izbrisano s lica zemlje. Nezapamćena katastrofa odnijela je 19 života, mnogim mještanima uništila domove, ostavivši iza sebe tugu, bol i neizbrisive ožiljke.
NAJČITANIJA VIJEST:
U mnoštvu vrlo teških i traumatičnih priča o tragediji koja je pogodila Donju Jablanicu, ostat će upamćena i priča o hrabrim ljudima ovog podneblja. Nije to priča o fikcijskim filmskim junacima, već istinskim herojima koji su žrtvovali vlastiti život kako bi spasili svoje porodice. Jablaničani, Bosanci i Hercegovci, sigurno će decenijama kasnije svojoj djeci pričati o tome kako je u Donjoj Jablanici živio istinski heroj po imenu Ernad Begović. U noći opće katastrofe uspio je kroz nabujalu vodu i naslage blata na leđima izvući cijelu svoju porodicu, a potom je “nestao”.
– Zahvaljujući njemu i njegovoj hrabrosti, mi smo danas živi – kaže nam Ernadova supruga Lejla Begović dok zajedno prilazimo lokalitetu gdje se nekada nalazila njihova porodična kuća, uz samu džamiju i imamsku kuću u Donjoj Jablanici.
Sve nestalo u par minuta
Skoro da nema bilo kakvih tragova da je tu nekada bio dom Begovića, kuća u kojoj su oformili porodicu, podigli djecu i sretno živjeli. Sve što su u proteklih četvrt stoljeća zajedno gradili nestalo je u svega nekoliko trenutaka.
Za Lejlu nije nimalo jednostavno ponovo doći na ovo mjesto. Vidno potresena, kaže kako strahotu koju je preživjela ovdje prije tačno godinu dana neće zaboraviti do kraja života.
– Iako trenutno nisam tu u Donjoj Jablanici, pri svakoj kiši mene obuzima strah, moram popiti tabletu za smirenje. Još uvijek idem psihologu – govori Lejla, potvrđujući koliko je to zapravo bilo jedno vrlo traumatično iskustvo.
Prisjeća se kako je te noći bila na poslu, počela je padati kiša, ali niko nije mogao naslutiti da će se desiti nešto strašno.
– Stigla sam kući i sve se desilo u nekih 15 minuta. Počeli su, ne znam ni kako da ih nazovem, neki zvukovi kao da se ruši brdo. Sjevalo je i grmilo. Muž je ustao i otvorio vrata. Već tada voda je počela ulaziti u naš hodnik. Rekao nam je da budemo spremni izaći iz kuće, jer ne sluti na dobro – priča nam Lejla.
– Dok smo čekali u hodniku, voda nam je već došla do koljena. Nije to bila ni voda, više blato. Kad smo izašli na vrata, to je bio pravi haos. Ne znate da li ide kamenje, auta, balvani. Bilo je, Bože sačuvaj. Samo da vidite taj prizor, da čujete te zvukove – prisjeća se.
Sve se odvijalo jako brzo, a Ernad ih jedno po jedno kroz vodu i blato na leđima počeo prebacivati do stepeništa susjedne kuće, doma lokalnog imama Semira ef. Jahića. Osim Ernada i Lejle, s njima u kući te noći bili su još dvoje djece i Ernadovi roditelji.
– Ernad je prvo prebacio majku, onda našu kćerku, pa sina. Dedo Muhamed i ja, svi smo se penjali gore, hodža nam je otvorio vrata i mi smo ušli kod njega u hodnik. On (Ernad) je ostao zadnji – prisjeća se Lejla.
Nivo vode brzo je rastao pa su bili primorani iz hodnika popeti se u potkrovlje kuće, no ni tu se nisu mogli dugo zadržati. Voda je nadolazila, i shvatili su da je jedini izlaz bio napustiti kuću kroz mali otvor i preplivati do džamijske kupole koja nije bila pod vodom. To su i učinili. Uz pomoć kompresora kojeg je voda donijela iz obližnje autopraonice, zajedno s efendijinom porodicom, djecom, uspjeli su napustiti kuću i preći do kupole. To su morali čekati pomoć do samog jutra.
Gdje je moj suprug
Dok se sve to događa, Lejla kaže kako joj je cijelo vrijeme u glavi bilo pitanje “a gdje je moj suprug?”.
– Znajući da je bio hrabar čovjek kojeg ničega nije bilo strah. Zaista je bio je jak, neustrašiv. Pošto je on ostao na ovim stepenicama, mislila sam da je prešao prugu i otišao tražiti pomoć – kaže Lejla.
Tek kad je svanulo, kad su došli spasioci, ja i dalje mislim Ernad se spasio, on je doveo te spasioce, ali pitam sebe gdje je on. Među spasiocima je bio njegov prijatelj Sabko. Pitala sam ga gdje je moj Ernad? Čovjek je šutio, i rekao: Pa Lejla, zar nije bio s vama?. Tada sam znala da je gotovo”, kaže uplakana Lejla.
Ponavlja kako je cijela porodica ostala živa zahvaljujući njegovoj hrabrosti i požrtvovanosti.
– Trebalo se izboriti s tom bujicom, s tim stijenama i balvanima, sa svim tim blatom. Jednostavno bi nas progutalo, da nas on nije prebacio. Znači, on nas je na svojim leđima nosio – kaže Lejla.
Opisujući Ernada kaže da je on bio saburli čovjek, te kako je od njega mnogo naučila o životu.
– Bio je dobar čovjek, volio je svakom pomoći. Za njega nije postojalo ‘neću’, ‘ne mogu’, ‘nemam’. U svemu je nalazio rješenje. I tako godinama sam naučila od njega da se sve može i mora. I vjerujte, ja crpim snagu iz toga da kad moja djeca sutra prođu čaršijom, ljudi kažu: ‘To su Ernadova djeca, njihov je otac bio dobar čovjek’. To mi je najdraže u svemu ovome – kaže Lejla.
Nakon katastrofe u Jablanici, Lejla je ostala s troje djece, bez muža, bez krova nad glavom, bez zaposlenja. Cijeli jedan mjesec je provela u bolnici, upravo je završila fizikalne terapije.
Na pitanje da li je zadovoljna nadležnim institucijama i odnosom prema žrtvama poplava, Lejla odgovara: “Država ko država. Mislim, da je kakva treba da bude, ona bi to sve riješila u kratkom vremenskom periodu. Ali evo i ove kuće što se prave, to traje predugo i ko zna kada će se to završiti? Ulazimo u zimu. A bilo je rečeno da će se ove godine useliti. Teško je, ja sam već 26 godina ovdje. Troje djece sam rodila. Borila se da obezbijedim život i sebi i djeci. Ali kad vam u pet minuta sve to nestane…”
Kaže kako će se sve nadoknaditi, ali muža neće nikad vratiti.
– Da mi je bogdo on samo ostao živ. Za ostalo manje više – kroz suze nam govori Lejla.
Ostanak na djedovini
S gornje strane ceste, iznad džamije, nalazi se kuća porodice Imamović. Njihov dom je također pretrpio oštećenja u poplavama. U garaži, uz samu kuću, u radnom odijelu zatičemo Aminu Imamović. Posla je dosta, još uvijek nastoje urediti ono što se urediti može.
– Ovo je moja djedovina. Kao što je babo čuvao, tako ću i ja. Radimo svim snagama da uljepšamo ovu kuću i vratimo je kakva je bila – kaže Amina.
U poplavama je smrtno stradalo čak devet članova njihove uže i šire porodice.
NAJČITANIJA VIJEST:
– To su tetak, tetka, njihovi sin i žena. Jedino mali Edi je ostao živ iz te kuće. Zatim amidža, strina, njihova djeca – govori Amina.
Ta noć je, kaže, bila strašna, nedefinisani zvukovi. Toliko je bilo kamena, djelovalo je kao da je pao snijeg. Amina se prisjeća jutra petog oktobra, nakon što su bujica i odroni kamenja zatrpali naselje.
– To jutro sam upitala oca gdje su Mela, Adela, Iko… a on mi je samo pokazao rukama i rekao: ‘Ovdje je sve mrtvo, ovdje više niko nije živ’. U tom trenutku smo se samo zagrlili i zaplakali. Onda je stigla vijest da je mali Edi živ i to nam je bila neka slamka spasa – priča Amina.
Uprkos bolu, kaže kako snagu nalazi u vjeri i sjećanju na svoje najbliže.
– Bog mi je dao iskušenje koje mogu podnijeti. Hvala im što su bili dio mog života i što su me naučili toliko lijepih stvari.
Na pitanje kako se sjeća stradalog komšije Ernada Begovića, Amina odgovara: “Ernad je stvarno heroj. Mislim, spasiti svoju familiju, čitavu, i na kraju izgubiti život. Mislim da je to čin jednog heroja. Ja se divim tom čovjeku.”
Većina građana s kojima smo imali priliku razgovarati tokom posjete Donjoj Jablanici uglavnom nije željela komentarisati ili nije zadovoljna efikasnošću nadležnih institucija, bilo da je riječ o saniranju štete, bilo rada nadležnog tužilaštva po pitanju istrage o ulozi kamenoloma i ljudskog faktora u nesreći u Donjoj Jablanici. Uglavnom su zahvalni za solidarnost komšija i pomoći koju su im pružile humanitarne organizacije. Značajan dio infrastrukture na terenu još uvijek čeka na obnovu.
Podsjećamo da su iz Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona prije nekoliko dana saopćili kako je istraga o ovom slučaju je u završnoj fazi te se istražuju četiri osobe i firma zbog postojanja osnova sumnje u počinjenje krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlasti u stjecaju sa krivičnim djelom teški slučajevi izazivanja opće opasnosti, krivičnim djelom onečišćenje okoliša i krivično djelo nesavjestan rad u službi.
Begić Ajla, Begović Ernad, Begović Huma, Begović Rahima, Begović Zejna, Čilić Jasmin, Čilić Irmela, Imamović Fikret, Imamović Amira, Imamović Arman , Hindić Ibrahim, Maslo Redžo, Maslo Nezira, Maslo Semir, Maslo Đemila, Tufek Hivzija, Tufek Vedad, Tufek Adela, Sabaheta Tufek imena su žrtava poginulih u poplavama u Donjoj Jablanici.
Osim u Donjoj Jablanici, iste noći tokom poplava je poginulo još sedam osoba – četiri u Konjicu i tri u Fojnici.
Anadolija
