Mama je od početka imala utisak da sa bebom nije sve u redu jer se teško uspavljivala i umirivala, a sumnjiv joj je bio i njen “čudan” oblik glave, ali su ljekari nekoliko puta odbacivali njene sumnje.
Na kraju je počela sama da istražuje po internetu, napisala dijagnozu na koju sumnja na papiru i ispostavilo se da je bila u pravu.
U početku nisam mogla jasno da objasnim, ali sam imala osjećaj u stomaku koji nisam mogla da ignorišem.
Imala sam 40 godina, bila sam iscrpljena i prilagođavala sam se životu sa novorođenčetom i svojom drugom, dvogodišnjom ćerkom Bridi. Moja najmlađa ćerka nikako nije mogla da se smiri. Nije spavala, nije dozvoljavala da je spustim i stalno je željela da jede, ali nije htjela da uzima flašicu. Bila sam očajna.
Kada je imala oko mjesec dana, odvela sam je kod ljekara, očajnički tražeći odgovore – samo sam pitala, molim vas, recite mi zašto moja beba neće da spava ili da se smiri.
Rečeno mi je da je možda u pitanju intolerancija na mliječne proizvode, pa sam izbacila mliječne proizvode iz ishrane i nadala se najboljem. Ali kako su nedjelje prolazile, počela sam da primjećujem nešto drugo. Njeno čelo je izgledalo neobično veliko, gotovo istureno, i mogla sam da vidim kako se stvaraju mala udubljenja.
Sa dva mjeseca sam se vratila kod ljekara, ovog puta više fokusirana na oblik njene glave. Rečeno mi je da nema razloga za brigu — da se glave beba mogu razlikovati i razvijati različito, ispričala je mama Džodi za Newsweek.
Pokušala sam da vjerujem u to, zaista sam vjerovala, ali onda sam primijetila kvržicu koja se formira na potiljku. Do tada još uvijek nije spavala niti se smirivala, a ja sam se jedva držala na nogama.
Ponovo sam se vratila kod ljekara, pitajući da li kvržica može da joj izaziva nelagodnost. Još jednom su me uvjeravali da je to “normalno” i da bebe često imaju poteškoća sa spavanjem.
Kada je imala oko tri mjeseca počela sam da istražujem. Naišla sam na stanje koje se zove kraniosinostoza — gdje kosti u bebinoj lobanji prerano srastaju.
Napisala sam tu riječ na parčetu papira i vratila ga ljekaru. Rekao mi je da nikada nije čuo za to. Takođe me je upozorio da ne guglam, rekavši da je internet pun netačnosti i zavjera.
Otišla sam kući potpuno obeshrabrena. Osjećala sam se kao da me odbacuju — kao da sam samo anksiozna, umorna mama koja umišlja stvari. Čak su i ljudi koji su mi bili najbliži mislili da možda previše razmišljam o tome. Moja mama je sugerisala da možda vidim nešto čega nema. Moj muž, Dominik, mogao je da vidi koliko sam
iscrpljena – naša ćerka nije htjela da se umiri sa njim i osjećao se bespomoćno gledajući me kako se mučim.
Ali nešto u meni nije me puštalo.
Nekoliko nedjelja kasnije, vratila sam se ponovo – ovog puta odlučna da ne odem dok me ne saslušaju. Vidjela sam ljekara koga ranije nisam srela i objasnila sam mu sve što sam primijetila i koliko snažno osjećam da nešto nije u redu. Rekla sam mu da želim hitan uput za pedijatra – i da neću napustiti ordinaciju dok ga ne dobijem.
Otišao je da razgovara sa glavnim ljekarom, koji me je pažljivo saslušao i pristao da organizuje uput. U roku od sat vremena, rečeno mi je da idem u bolnicu sljedećeg dana.
Sjećam se da sam ušla na taj pregled, zadržavajući dah. Doktorka je pogledala moju ćerku i rekla: “Samo mi dajte minut.” Podigla je telefon i pozvala specijalistu, a zatim se vratila nama i rekla da sumnja na kraniosinostozu.
Sve se brzo odvijalo nakon toga i upućeni smo u Dječiju bolnicu Alder Hej u roku od nekoliko dana. Čuti riječ “kraniosinostoza” bilo je zastrašujuće, ali čudno, bilo je i olakšanje. Konačno, neko je mogao da vidi ono što sam ja sve vrijeme vidjela. Bilo je strašno pomisliti da nešto nije u redu sa mojim djetetom, ali je bilo još gore što to ne shvataju ozbiljno.
Heti je dijagnostikovana i metopična i sagitalna kraniosinostoza. Kosti u njenoj lobanji su prerano srasle, što bi moglo da utiče na razvoj njenog mozga ako se ne liječi.
Kada je imala samo godinu dana, podvrgnuta je desetočasovnoj operaciji tokom pandemije kovida. Taj dan je nešto što nikada neću zaboraviti.
Zbog ograničenja, Dominiku nije bilo dozvoljeno da uđe u bolnicu. Morala sam da je sama unesem u operacionu salu i držim je dok su je uspavali u mom naručju. Onda sam je predala i otišla.
Bridi danas
U trenutku kada sam izašla iz te sobe, srušila sam se na koljena. Nisam znala da li ću je ikada više zagrliti.
Satima smo sjedili napolju u bolničkom dvorištu, pokušavajući da joj ostanem što bliže. Kada sam konačno pozvana, olakšanje je bilo ogromno. Nikada ranije nisam bila tako dugo odvojena od nje.
Samo nekoliko nedjelja kasnije, razvila je ozbiljnu infekciju i ponovo je morala da se podvrgne hitnom
liječenju – nešto što je u početku odbačeno dok nisam ponovo insistirala na odgovorima.
Kada se sada osvrnem, i dalje osjećam krivicu. Iako sam se borila da budem saslušana, ponekad osjećam da je trebalo više da insistiram ranije. Ono što sigurno znam je ovo: niko ne poznaje bebu kao majka.
Ako nešto ne djeluje kako treba, vjerujte tom osjećaju. Progovorite. Nastavite da se vraćate. Gurajte dok vas neko ne sasluša.
Jer čak i ako drugi misle da ste previše anksiozni ili da umišljate stvari – niste.
Sada, šest godina kasnije, ponosno gledamo ovu snažnu, neustrašivu, prelijepu djevojčicu. Prevazišla je više toga u svom kratkom životu nego što će većina ljudi ikada.
