Nihad više ne traži ničije priznanje. Samo pravo da bude ono što je cijelog života pokušavao biti – čovjek.
Na samom kraju puta, gdje asfalt prestaje i počinju šume Babine luke, živi Nihad Kešetović. Kuća skromna, okružena drvećem, a tišina koju reže tek lavež psa i povremeno škripanje starog bicikla. U toj tišini, kaže, napokon diše. Nakon života u kojem je, kako sam kaže, „prošao sve što čovjeka može sresti“, ovdje je našao mir.
Ali taj mir nije došao lako. Trebalo je proći više od dvije decenije laži, izdaje, sumnje i bola. Sve dok DNK nalaz nije razbio posljednju iluziju: djeca koju je odgajao kao svoju – nisu njegova.
NAJČITANIJA VIJEST:
„Htio sam da djeca nikada ne saznaju. Htio sam da samo ja i ona riješimo to tiho – razvedemo se, prodamo kuću, svako svojim putem. Nisam želio da djecu povrijedim. Ali ona to nije htjela. I tad su morali svi da saznaju“, priča Nihad, dok nam pokazuje tragove nekadašnjeg života.
Na sudu su saznali. I djeca. I cijela čaršija.
Zamršen put do istine
Nihad je život počeo skromno, vrijedno radeći. Sredinom osamdesetih oženio se, zasnovao porodicu. Djeca su rođena 1987. i 1991. godine. Sve je djelovalo uobičajeno, gotovo idilično, sve dok se nisu pojavile pukotine.
„Već tada sam imao osjećaj da nešto nije kako treba. Bio sam bolestan, preživio trombozu, Parkinsona, a kasnije i infarkt. Tada su mi doktori rekli da ne mogu imati djecu. Tada mi je sve počelo biti jasno“, kaže za Tatabrada.tv, gledajući u daljinu.
Kad je konačno odlučio da provjeri istinu putem DNK testa, saznanje je bilo poražavajuće. Djeca nisu bila njegova. Žena ga je, kako tvrdi, godinama varala – čak i dovodila ljubavnika u njihovu zajedničku kuću dok je on radio.
„U mojoj kući je bila javna kuća, ništa drugo“, tiho dodaje, spuštenog pogleda.
Pad, ali ne kraj
Nakon što je istina izašla na vidjelo, došao je potpuni slom. Rastava, sudski procesi, borba za imovinu, hipotekarni kredit. Djeca su mu, kaže, okrenula leđa.
„Na sudu su govorili loše o meni. Djeca, koja su do jučer govorila ‘tata’. Tada sam odlučio sve pustiti u javnost. Jer u mom gradu ljudi nisu znali zašto sam otišao. Sad će znati.“
Nakon razvoda, napustio je grad, kuću, život koji više nije imao smisla. Otišao je na kraj puta – bukvalno – u mjesto gdje ga niko ne poznaje i gdje niko ne pita.
Nada – nova šansa
U Babinoj luci, daleko od svega, Nihad je pronašao Nadu. Ženu s kojom danas dijeli tišinu, vrt, poneki lijek i mnogo rana koje se ne vide.
„Nije ovo bajka. Ali je istina. I meni je istina dovoljna. Ovdje niko ne pita šta je bilo, niti kome si otac. Ovdje si samo čovjek.“
Iako narušenog zdravlja – boluje od rijetke bolesti krvi i svakih petnaest dana daje krv u bolnici – kaže da se nikad nije osjećao slobodnije.
„Oprostio sam, ali zaboraviti ne mogu“
Na pitanje da li je oprostio bivšoj ženi, Nihad kaže:
„Oprostio sam, za sebe. Jer da nisam, mržnja bi me pojela. Ali ne mogu zaboraviti. Ne mogu zaboraviti da sam godinama živio laž.“
Djeca? Više nema kontakt s njima. Osim kad treba završiti papirologiju oko kuće. I to je sve. Emotivno su, kaže, nestali onog dana kad su rekli da on nije otac.
Danas ima psa koji ga prati korak po korak, baštu koju obrađuje, i Nadu koja zna kada da šuti, a kada da ga zagrli. I to mu je, kaže, dovoljno.
Mir na kraju svijeta
NAJČITANIJA VIJEST:
DIJETE TEŠKO POVRIJEĐENO U SARAJEVU Nesreća u starom dijelu grada, policija obavila uviđaj
„Znate kako, nema ovdje ni prodavnice, ni doktora blizu. Ali ima mira. I kad je tišina sve što ti ostane, tek onda vidiš koliko ti je toga bilo suvišno u životu“, kaže dok nam pokazuje poruku koju je ostavio bivšoj ženi na vratima kuće: „Ako mi uzmeš i jedan fening, neka ti je Bog na pomoći.“
Iza njega su godine gorčine, prevare, razočaranja. Ipak, ispred njega je još uvijek život. Skroman, tih, ali njegov. A u tom životu – Nihad više ne traži ničije priznanje. Samo pravo da bude ono što je cijelog života pokušavao biti – čovjek.
Hayat.ba