“I kako sada? Kako bez njih? Kako sa nama ranjenima? Kako sa decom koja su doživela strahotu koju ni jedno ljudsko biće ne bi smelo da iskusi!? Ne znamo”
U znak sećanja na ubijene učenike i čuvara OŠ “Vladislav Ribnikar” u pucjavi koja se odigrala 3. maja 2023. godine, ova škola je na svom zvaničnom sajtu objavila poseban potresan odeljak “In Memoriam” pod nazivom “Naši Anđeli”.
NAJČITANIJA VIJEST:
Iz Anastasijinog i Nemanjinog doma ne stižu lijepe vijesti: Ponovo se desilo ono od čega su strepeli
Objavu prenosimo u celosti:
“Kada su prvi put došli u Ribnikar, kao prvaci, bili su radoznali i ponosni što kreću u školu. Tada smo im obećali da ćemo ih učiti i naučiti. Obećali smo da ćemo ih iz Ribnikara ispratiti kao tinejdžere, sigurne, slobodne i spremne za ono što ih u nastavku života čeka. Obećali smo da ćemo ih čuvati. I jesmo ih učili. I jesmo ih čuvali. Nismo ih sačuvali. Oprostite nam što nismo uspeli da ispunimo dato obećanje.
Naša deca, azbučnim redom svojih prezimena, Mara, Bojana, Angelina, Ana, Adriana, Ema, Katarina, Sofija i Andrija. Naš Dragan. Izgubili smo ih. Naše đake! Različitih interesovanja, velikih uspeha za njihove prekratke živote na brojnim poljima – u muzici, sportu, plesu, baletu, školskim rezultatima! Jedinstvenog opisa – divni mladi ljudi, dobri drugari čak i svom dželatu, nedužne žrtve čijim su odlaskom izgubile porodice, naša škola i Srbija! I našeg Čuvara, našeg Dragana! Ne radnika obezbeđenja, već čuvara naših osmeha, tajni, šala, poverenja – divnog čoveka i prijatelja svakog deteta, svih zaposlenih, svih roditelja i svakog ko je ikada kročio u našu školu. Izgubili smo ih u krvavoj bajci kakva se nigde i nikada nije dogodila, u neobjašnjivom piru pomračenog uma koji je trajao kraće od jednog malog školskog odmora.
NAJČITANIJA VIJEST:
Lepa Lukić nosi veliki teret na duši: Žena se objesila zbog nje i onoga što joj je uradila?
A tog jutra Dragan je došao raspoložen, jer je prvomajski praznik proveo radeći u svojoj bašti. Osmehnuo se svakom detetu i nastavniku na ulazu. Naše dve petakinje, Bojana i Ana, došle su u školu doterane zbog slikanja za školski almanah i ponosne jer su po prvi put dežurne učenice na velikom ulazu. Mara, Angelina, Adriana, Ema, Katarina, Sofija i Andrija stigli su na prvi čas željni da se posle kraćeg raspusta vide sa drugarima, kao i Helena, Vladimir, Andrija, Jovan i Veljko. Nastavnica istorije Tanja Stevanović sa pripremljenim predavanjem o Balkanskim ratovima i još malo instrukcija za našeg Popketa sa kojim je trebalo u nedelju izaći na Državno takmičenje iz istorije. Pucnji prekidaju tišinu prvog časa, prvo dežurstvo, čas istorije i pišu novu, tragičnu istoriju naše škole, naše zemlje, našeg sveta. Više ništa nije isto i nikada neće biti.
I kako sada? Kako bez njih? Kako sa nama ranjenima? Kako sa decom koja su doživela strahotu koju ni jedno ljudsko biće ne bi smelo da iskusi!? Ne znamo. Nisu nas učili. Niko od nas za ovo nije obučen. Jedino što znamo je da moramo. Zbog naše dece. Zbog naših Ribnikaraca i svih drugih. Koliko god bili tužni i ljuti, zbog njih moramo pronaći dobrotu i ljubav u svojim srcima. Jer ljubav i dobrota moraju biti njihov spomenik. Mržnja ih je ubila, a ljubav i samo ljubav može da ih spase, da nas spase! Naši, Mara Anđelković, Bojana Asović, Angelina Aćimović, Ana Božović, Adriana Dukić, Ema Kobiljski, Katarina Martinović, Sofija Negić, Andrija Čikić i Dragan Vlahović trajno su obeležje naše škole zbog onoga što su bili i onoga što bi postali da nisu u svom uzletu prerano zaustavljeni. Neka im je večna slava”.
NAJČITANIJA VIJEST:
(Telegraf.rs)
