U Generalnoj skupštini UN-a danas se obratila predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Munira Subašić i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.
Ranije su iz Udruženja “Majke Srebrenice” su kazale da su došle da UN-u poruče da ne smiju zaboraviti žrtve genocida, ali i da upozore svijet da ne dopusti novi zločin poput onog u Srebrenici 1995. godine.
NAJČITANIJA VIJEST
Zna se ipak ko je glavni: Brena se ne ustručava da snajku Priju postavi gdje joj je mjesto
Šef Misije Bosne i Hercegovine pri UN-u Zlatko Lagumdžija kazao je da je Munira osoba koja nas je učinila mudrim, snažnim i da budemo ovdje gdje jesmo.
“Ja sam Munira Subašić, predsjednica Pokreta “Majke enklave Srebrenica i Žepa” . Jedna udruga koja se 20 godina bori za istinu i traži pravdu. Preživjela sam genocid, ubijeno mi je 22 člana moje uže familije.
Među njima je moj najmlađi sin, kojeg sam najviše na svijetu voljela i moj muž. Ubijali su bebe, starce, žene… Ubili su 1042 maloljetno dijete. Ubijali su i ubili sve za osam dana, ubili ih samo zato što su bili muslimani”, započela je Munira svoj potresni govor.
Potom je nastavila:
“Mi majke nismo mogli vjerovati da su mogli ubiti tolike ljude i zatrpati u masovne grobnice. Mi majke smo mislile da su živi i vjerovali da će da nam dođu. Kad je došao pojokni Robert Bob Dol kongresmen, on nam je saopštio da su naši svi mrtvi. Nama je onda ostao cilj da pronađemo kosti naše djece, da ih dostojanstveno sahranimo i da zločinci izađu pred lice pravde. Kada smo moje dijete i ja žrtve genocida, želimo da zločinci izađu pred lice pravde i da dobiju svoja imena i prezimena kao zločinci.
Padom Srebrenice je ostalo 5500 djece koja su u ratu izgubili svoje roditelje, neko jednog, neko oba. Bili su jako mladi, preživjeli genocid. Gledali kada ubijaju oca, siluju majku, sestru… Brata odvode u smrt. Neka su se djeca rađala i poslije smrti svog oca. Mnoga djeca ni ne znaju kako izgleda njihov otac. Mog djevera curica me pitala sto puta liči li na svog babu. Ima li njegov osmijeh, kosu… Zamišljali su kako im izgleda otac.
Zahvaljući majkama uspjeli smo da odgojimo djecu bez mržnje i osvete. Školovali su se. Umjesto mržnje i osvete naša djeca su inžinjeri, doktori.. To je ponos majke Srebrenice. Šaljem poruku svim majkama svijeta da uče od nas, kako smo uspjele da odgojimo našu djecu. Nije bilo lahko, ali smo se izborile. Ja sam 2013. godine pronašla dvije male kosti od mog najmlađeg sina. DNK je potvrdila. Bila sam sretna što sam pronašla kosti, imala sam obilježje da je živio. Imao je nišan gdje će pisati njegovo ime i da je rođen i ubijen u Srebrenici. S druge strane od 2013. s bolom legnem, sa tugom ustanem. Zar je moj sin se sastojao od dvije kosti. Mnoge majke da budem sretna, jer neke neće naći niti jednu kost. Svako ima pravo da ima svoje obilježje. Ako se čovjek ne nađe i ne bude imao svoj obilježje, nije ni postojao. Svašta smo preživjele, doživjele, ali smogle smo snage i pružile ruku povjerenja svim majka u BiH, na Balkanu. Hajde da vidimo šta možemo zajedno. Pomagale smo jedna drugoj dok se nije umiješala politika, politika iz entita kojeg dolazim.
Zvali su te majke na salušanje i rekli im da ne smiju sa nama da rade. Kada dođe u opštinu da izvadim papir za svog mrtvog sina, muža, brata, moram da platim. Dok majka Srpkinja ne mora, jer njen sin je bio borac i borio se za RS. To su velike razlike. Svaka majka bez obzira kako se zvala, kome pripadala ona je majka i ništa više. Mi zato majke rađamo iz ljubavi i tako ih moramo i odgajati. U RS djeca još uvijek žive u lažima, neistini. Tako odrastaju, trude se da djeci ne kažu istinu kako bi u njima odgajali Karađiće, Mladiće… Zamolila bih sve ljude da ova Rezolucija o Srebrenici prođe jer je potrebna i nama i Srbiji, RS i BiH i svim normalnim ljudima. Nama je potrebna da imamo 11. juli Dan sjećanja. Zašto mi majke nemamo pravo da obilježvamo Dan sjećanja za Srebrenicu. Taj dan bi bio poruka čitavom svijetu da se ne zaboravi i ne ponovi.
Ovom Rezolucijom ćemo biti zaštićene majke, da se ne veličaju ratni zločinci, da su oni srpski junaci. Više će biti potrebna srpskog narodu, običan srpski narod je doba oni ne znaju pravu istinu. Djeca ne znaju istinu, a djeca su naša budućnost. Želim da sva djeca budu naša budućnost, da žive u miru i rahatluku. Da ne dožive ono što smo mi doživjeli. Treba da bude na strani pravde. Svi treba da daju svog glas, a oni koji ne budu dali svoj glas, oni moraju znati da uvode sebe i svoju zemlju u ono što je netačno i da ne pripadaju čovječanstvu.
NAJČITANIJA VIJEST
Molim da svi oni koji mogu pomoći da bude usvojena Rezolucija da to urade, da bude usvojena zbog mira.
Meni kao majki od više od 70. godina, treba da pred smrt budem zadovoljna, da postoje ljudi koji znaju šta je pravo i pravda. Imam troje unučadi, želim da moja unučad imaju prijatelje i Srbe i Hrvate, Rome…
Hvala svima. I nedo Bog nikome da živi i preživljava. Da sa bolom legne i sa tugom ustane i da traži kosti svoje djece”, zaključila je u svom govoru.
N1
