Sarah Gromley u svojim je memoarima “The Order of Things“ pisala kako se vratila na obiteljsku farmu kako bi se brinula o majci koja je umirala, a to joj je zauvijek promijenilo život
“Djevojke, dođite ovamo da vas mogu zagrliti,” rekla je, pozivajući moje prijateljice iz fakultetskih dana u krevet, piše Sarah, a prenosi Huffpost. “Uspjela je izgovoriti jednu od svojih prepoznatljivih Susan Gormley rečenica, unatoč cijevi za kisik koja nikako nije ostajala na mjestu preko njenog lica. Stalno se igrala s njom i pitala sestru može li “izvaditi tu prokletu stvar”, kao da je kisik problem, a ne rak.”
NAJČITANIJA VIJEST:
Djevojke su bile Nancy, Brooks i Tippett, “i iako smo bile žene u 40-im godinama”, piše Sarah, još su se uvijek osjećale kao djevojke koje su se upoznale na Sveučilištu DePauw, kad im je najveća briga bila odlučiti u koji će bar otići u četvrtak navečer. “Ja se nisam udala i nemam djece.” Majka je, dodaje Sarah, odlučila je prestati s liječenjem mjesec dana ranije, pa su znale što ih čeka, baš kao što je slutila što je čeka kad je dala otkaz u San Franciscu i vratila se kući u Ohio tog studenog. “Iako je bila ponosna na moj profesionalni uspjeh, mama se brinula zbog stresa mog posljednjeg posla u tehnološkom sektoru. Njezino prihvaćanje mog prijedloga da uzmem pauzu kako bih bila s njom bilo je jedan od prvih znakova koliko je bila bolesna.”
“Kad sam se odselila s farme, pa čak i nakon fakulteta, razgovarala sam s njom svaki dan. To je bila naša rutina. Pripovijedala bih joj sve o našim prvim stanovima u Chicagu, o dečkima i lošim spojevima. Mama je znala koja od nas mrzi svoj posao, tko se ošišao loše i tko je trebao jesti samo peciva i banane ako želi prestati trčati na wc. Mama je znala sve to jer sam joj pričala, i s vremenom su djevojke postale i njezine. Pogledala sam Tippett pokraj Brooks na krevetu. Njezin otac je umro u našem zadnjem semestru, i pitala sam se kako joj je sada biti ovdje. Sjetila sam se kad je došla posjetiti farmu za praznik rada kad smo bile u kasnim 30-ima. Sjele smo u vrt, gdje je mama sjedila kao domaćin, s čašom chardonnaya u ruci.”
“Ispričaj nam kako je bilo odrastati s ocem profesorom,” rekla je mama. Nikad nije upoznala gospodina Tippetta, ali umjesto da priča o nekim trivijalnim stvarima, stvorila je prostor za razgovor o nečemu važnom. “Ono čega se najviše sjećam je Tippettin pogled pun zahvalnosti što ju je mama pitala i zatim slušala.”
“Mama i ja razgovarale smo o tome koliko joj je još vremena preostalo, ali gledajući kako priznaje ono što se događa nekom drugom, ostala sam bez daha. Djevojke su sada bile svjedoci, i moje srce se ispunilo dok sam se prisjećala drugih dragocjenih trenutaka koje su one proživjele s mamom.” Sjetila sam se, dodaje, kako plešemo ispred benda koji svira “Shout” na vjenčanju Dona i Nancy. “Mama je poskočila na plesni podij, ruku podignutih u zrak, s mokrom bijelom kosom od znoja i plesnim stilom koji je bio više oduševljen nego vješt. Na snimci te večeri, možeš vidjeti kako je promatramo sa svog stola na rubu plesnog podija, isprva se smijući, a onda shvaćajući da izgleda kao da se smijemo njoj. U sljedećem trenutku vidiš nas, jednu po jednu, kako joj se pridružujemo, mašući vlastitim rukama u najvišem obliku divljenja.”
Majčinsko-kćerinski odnosi su komplicirani, i još uvijek se pokušavam odvojiti od mame, ali ljubav između nje i mojih prijateljica bila je jednostavna, objašnjava Sarah. “Mamine oči treptale su, a ja sam se pomaknula i sjela do njezine desne strane. Uzela sam njezinu ruku u svoju i primijetila koliko su nam ruke slične, iako su njezine izgledale manje, poput dječjih. Osjetila sam da mi pokušava nešto reći. Djevojke su još bile tamo, sve tri s druge strane njenog tijela, poput malog zbora koji promatra mene i mamu.”
Ispružila je drugu ruku i nježno dotakla kćer po nosu kažiprstom. “Nikada me prije nije tako dotaknula. U početku sam mislila da mi želi reći: vidim te ili poznajem te. Ali pokušavala je reći nešto važnije. Zatim je istim prstom dotaknula svoj nos. I u najtišem, ali najjasnijem glasu rekla jednu riječ: “Sretna.”
NAJČITANIJA VIJEST:
Sretna. Pustila sam da me ta riječ preplavi, kaže Sarah. “Željela sam da mama zna da sam čula i ponovila sam istu riječ. Kad sam je izgovorila, osjećala sam se kao da potpisujem neki ugovor između nas. Sretna. Svjesnost o onome što se događa, i koliko smo blizu kraja, mogla je ispuniti ovaj trenutak dubokom tugom. Prije nego što sam uspjela razumjeti što znači, pustila mi je ruku i glava joj se još dublje spustila na jastuk. “Moram zatvoriti oči,” tiho nam je rekla.”
“Gledajući unatrag, vidim kako je mamina jedna riječ bila o tome kako smo obje imale sreće što smo imale jedna drugu, ali i o njezinoj sigurnosti da će me djevojke nastaviti podržavati. Njihova prisutnost to jutro umirila ju je, i sad zamišljam kao da je došlo do predaje, kao da joj je znanje da me može povjeriti njima olakšalo približavanje smrti. Bila je subota kad smo stajale u kuhinji. Mama je umrla u ponedjeljak. Nakon toga što mi je rekla, život gledam sasvim drugačije…”
vecernji.hr
