Avdija Selimović je, s prijateljem Murizom Brkićem, okrvavio ruke, oduzeli su život djevojci koja je bila puna elana, bila stub svoje familije
– Šta je, šta hoćete u ova doba u selu?
– Tražimo… Tražimo kuću roditelja Avdije Selimovića… Ovoga, znate…
– Hajde, ja ću vas povesti.
Razgovor je to između potpisnika ovih redova i fotoreportera Mevludina Kadrića s muškarcem u selu Lišci koji nam se predstavio kao Mirza Pancir.
– Ja mislio neko mi ovce hoće ukrasti, pa sam i pištolj bio pripremio – odgovori nam Pancir dok smo se u njegovoj pratnji, u predvečerje 4. marta 2016. godine, na dan dženaze Arnele Đogić, kretali prema kući Avdijinih roditelja.
Ispred kuće su bili Avdo i Azra.
Njegov otac Avdo tada je rekao da je svom sinu sve pružio, a ono što je majka Azra izgovorila, ponijet ću sa sobom u grob.
Posljednji put
– Što mu je to trebalo? Auto, kuća, zaposlio sam ga… Ako te cura neće, pa, Bože moj, ima druga. A ne on nije htio drugu i šta će sad? Kad izađe iz zatvora, neće biti ni matere ni babe – zadrhti mu brada.
A Avdija Selimović je, s prijateljem Murizom Brkićem, okrvavio ruke, oduzeli su život djevojci koja je bila puna elana, bila stub svoje familije, bila olovska vila, kako su je zvala braća, prijateljice, kolegice…
Njene nevine godine tek su spoznavale život koji je tragično prekinut samo zato što je vjerovala u dobro u ljudima koji ga nikad u sebi nisu imali.
Brkić i Selimović su osuđeni na po 40 godina strogog zatvora. Ali nekoliko dana prije izricanja presude, sudija Enes Malićbegović je na hodniku, pred nekoliko svjedoka i novinara, izjavio: “Da ih sad objesiš za ovo što su uradili, malo je.”
Bio je 27. februar 2016. godine. Arnela je već neko vrijeme trpjela torturu tada već bivšeg momka Avdije. On je zapalio sijeno njenoj porodici. Prijetio, slao poruke… Arnela se žalila, tražila zaštitu od Tužilaštva ZDK. Nije ju dobila.
Tog 27. februara Avdija ju je nazvao. Krenula je iz kuće, ni ne sluteći da joj je to posljednji put. Ona je već neko vrijeme bila u vezi s drugim momkom Kenanom Trakićem.
Selimović i Brkić su se najprije dogovorili da zajedno usmrte Đogić. Prije nego što će se, po dogovoru preko Facebooka, naći s Arnelom Avdija je 27. februara automobilom otišao po Brkića u Ceribašiće kod Sokoca, nakon čega su se odvezli na lokalitet Čudanskih krševa da pregledaju i utvrde mjesto koje je najpogodnije za skrivanje Arnelinog tijela nakon ubistva.
Kako se Avdija, po prethodnom dogovoru putem Facebooka, oko 18.30 sati našao s Arnelom ispred zgrade u Olovu, a ona je sjela u njegovo vozilo na zadnje sjedište, krenuo je u pravcu mjesta gdje je Muriz čekao da Avdija doveze Arnelu.
Kada se dovezao do mjesta zvanog Brda, zaustavio je vozilo u koje je Muriz ušao i sjeo na mjesto suvozača. Odmah se obratio Avdiji riječima: „Avdija, hoćemo li sada“, na što je Avdija, vozeći prema mjestu Čudanski krševi, odgovorio: „Odmah!“ Nakon toga je Muriz između prednjih sjedišta prešao na zadnje i odmah Arneli počeo zadavati udarce zatvorenim pesnicama u predjelu glave, na što je Arnela zajaukala: „Joj, Avdija“, i plačući molila: „Nemoj, molim te.“
Mnogo propatili
Nakon toga djevojku su vezali PVC užetom, a po dolasku na Čudanske krševe izbacili su je iz vozila, gdje ju je Brkić preklao nožem koji mu je dao Selimović, rekavši: “Uradi to da ne ostane živa.”
Nakon ubistva djevojku su bacili s litice visoke oko 70 metara, u kanjon rijeke Stupčanice, a zatim otišli u kafanu, gdje su trošili novac nađen u njenom kaputu. Tu je bio i Kenan Trakić, tadašnji momak Arnele Đogić, koji je “Avazu” izjavio da su došli i njega da ubiju te je on s nekoliko prijatelja napustio kafanu u mjestu Careva Ćuprija prema Zavidovićima.
Arnelini roditelji i braća su mnogo propatili. Njihova bol, sigurno je, nikada neće zacijeliti. Njihova vila je imala san da postane policajka i bila je primljena na Policijsku akademiju u Sarajevu. Ali zlotvori joj oduzeše život. A što se tiče oca Muriza Brkića… On od stida, srama i straha mjesecima nije izlazio iz svog sela. S reporterima “Avaza” je razgovarao u šumi i uspio je nekoliko rečenica izgovoriti: “On je kao dijete pao s kruške. Nešto mu se otpojilo u glavi. Doktor mu je rekao da nikako ne smije piti alkohol. Đavo da ga nosi…”
Tako su razbijeni snovi olovske vile.
Snimljen film o velikoj tragediji
“Tako da ne ostane živa”, film bosanskohercegovačkog reditelja Faruka Lončarevića, snimljen je i inspiriran stvarnim događajem, ubistvom Arnele Đogić.
– Otkad sam saznao za brutalno ubistvo Arnele, 23-godišnjakinje u malom gradu u bosanskoj provinciji, zaintrigiralo me ne samo nasilje i mržnja već prije svega čisti destruktivni impuls dvojice mladića koji su je ubili – kazao je Lončarević.
avaz.ba
