U trenucima kada se svijet rušio, kada su strah, neizvjesnost i miris rata uvlačili nemir u svaku poru našeg društva, postojali su ljudi koji su bili više od ljekara.
Bili su tračak nade i bedem odbrane ljudskog života. Jedan od tih tihih heroja, čije je ime ne sam u zavidovićima već i šire, sinonim za humanost i nesebičnost, jeste doktor Adnan Jupić. Čovjek koji je decenijama bio oslonac hiljadama pacijenata, danas se suočava sa svojim možda najvećim i najtežim izazovom, bitkom za vlastito zdravlje.
Vijest o bolesti cijenjenog ljekara duboko je potresla javnost, a talas emocija i podrške preplavio je društvene mreže nakon što je Refik Ćatić objavio dirljivu poemu posvećenu ovom velikom čovjeku. Kroz emotivne stihove, Ćatić je podsjetio na trnovit, ali častan životni put ljekara koji je svoju profesiju živio, a ne samo obavljao.
Doktor Jupić je svoje najteže profesionalne ispite polagao onda kada je bilo najteže, tokom ratnih godina u Doboju. U vremenu opšte nesigurnosti i borbe za goli opstanak, on je bio tu za ranjene, uplašene i ostavljene. Kada ga je životni put odveo u novu sredinu, sa sobom je donio istu onu plemenitu maksimu koja ga je vodila kroz život: pred njim nikada nisu postojale podjele, nacije ili statusi. Pred doktorom Adnanom uvijek je stajao samo čovjek – biće kojem je potrebna pomoć i topla riječ.
Građani se s neizmjernom zahvalnošću sjećaju dugih, neprospavanih noći u kojima je dr. Jupić bdio nad bolesničkim posteljama do ranih jutarnjih sati. Donosio je utjehu i nadu čak i onda kada se činilo da je medicina nemoćna. Njegov stisak ruke i blag pogled za mnoge su bili lijek sami po sebi.
Prava veličina čovjeka ne mjeri se titulama koje nosi, već tragom koji ostavlja u srcima onih kojima je pomogao kada im je bilo najteže.
Porodica kao stub i narod kao sudija
Pored uspješne i humane karijere, dr. Jupić je izgradio i prelijepu ličnu priču. Zajedno sa svojom suprugom Amrom, nakon vihora rata, gradio je dom, podizao porodicu i neumorno doprinosio zajednici. Njihov zajednički život postao je primjer kako se ljubav prema porodici i ljubav prema svom narodu mogu pretočiti u trajno dobro.
Narod je prepoznao tu iskrenost. Upravo zbog njegovih ljudskih kvaliteta, povjeravane su mu odgovorne funkcije unutar zdravstvenog sistema, koje je obavljao s istim žarom i poštenjem. Ipak, ono što dr. Jupić ima danas, ne kupuje se funkcijama, to je duboko, iskonsko poštovanje koje se stiče isključivo djelima.
Danas, dok prolazi kroz teške zdravstvene trenutke, doktor Adnan Jupić nije sam. Svaka spašena duša, svaka utješena majka i svaki izliječeni pacijent danas su u mislima s njim. Iz cijele Bosne i Hercegovine stižu poruke podrške, molitve i želje za brzim oporavkom. Čovjek koji je cijeli život bio tu za druge, sada zaslužuje da cijeli svijet bude tu za njega.
Poemu doktora Adnanu Jupiću, koju je napisao Refik Ćatić, prenosimo u cijelosti:
U vremenu kada se čovjek
više pitao hoće li osvanuti jutro
nego kakav će biti dan,
u naš grad dođe čovjek
u bijelom mantilu i sa srcem ratnika.
Ratne godine proveo je u Doboju, među ranjenima, sirenama i strahom,
tamo gdje se život branio
i znanjem i hrabrošću.
A kada ga put dovede u naš grad,
donese sa sobom ono najvrijednije —
ljudskost.
Nije pitao ko je ko,
ni kako se zove,
ni kojoj vjeri pripada.
Pred njim je bio samo čovjek
kojega treba spasiti.
Nad bolesnima bdio do zore,
umorne majke tješio riječju,
a djeci vraćao vjeru da postoje dobri ljudi.
Mnogi danas žive
jer je doktor Adnan Jupić
onda zaboravljao sebe.
U našem gradu upozna Amru,
ženu blagog pogleda i snažne duše,
pa zajedno, poslije ratnih oluja, počeše graditi dom
od ljubavi, poštovanja i nade.
Kada utihnuše eksplozije,
nastaviše liječiti društvo,
svako na svoj način.
On u ordinacijama i hitnim noćima,
ona riječju, razumijevanjem i brigom za ljude.
Izvedoše na pravi put i dva sina,
da budu ponos roditelja
i čestiti ljudi ovoga vremena.
Jedan očevim stopama krenu
da liječi ljudsku bol,
a drugi svojim radom i poštenjem potvrdi kakva kuća stoji iza njih.
Narod prepozna dobrotu,
pa Adnanu povjeri i zdravstvo Kantona,
a Amri glas naroda u skupštini.
Jer postoje ljudi
kojima funkcija ne služi za ponos, nego za služenje drugima.
A onda,
kao tiha sjena koja ne bira ni vrijeme ni čovjeka,
dođe bolest.
Teško je razumjeti
zašto baš oni koji spašavaju druge
često vode najteže bitke.
Ali i sada, dok ga bolest polako iskušava,
Adnan ostaje isti,
dostojanstven, miran i velik.
Ne traži sažaljenje.
Ne buni se na sudbinu.
Nosi svoj teret onako
kako je cijelog života nosio tuđe boli. I zato danas,
dok mnogi u tišini za njega mole,
naš grad vraća dug čovjeku
koji je bio uz njega
u najtežim vremenima.
Jer postoje ljudi
koji ne odu kada oslabe.
Oni ostanu u hiljadama sjećanja, u zahvalnim pogledima,
u spašenim životima,
u djeci koju su podigli,
u dobru koje su ostavili iza sebe.
A doktor Adnan Jupić
odavno je postao više od imena.
Postao je simbol
ljudskosti u teškim vremenima.
