Njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung je uoči utakmice Zmajeva protiv SAD-a na Svjetskom prvenstvu objavio tekst posvećen nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine nazvavši je “najvoljenijom reprezentacijom na svijetu”.
“Oni nose bosanski san kroz Ameriku: reprezentacija predvođena svojim superherojem Edinom Džekom dobila je najveću pozornicu na kojoj je Bosna i Hercegovina ikada nastupila. I očarava svoje navijače”, uvod je prelijepog teksta.
Jedna od himni ovog Svjetskog prvenstva dolazi od jednog bosanskog dub benda. Čuje se na stadionima, ulicama i u barovima ispred njih, a gdje god zasvira, ljudi njišu, pjevaju i skaču u ritmu.
Pjesma prati reprezentaciju Bosne i Hercegovine još od kraja marta, rasla je zajedno s njom i odavno prešla granice Balkana. Čut će se ponovo i ove srijede u San Franciscu (četvrtak u 2.00 po srednjoevropskom vremenu), kada Bosna i Hercegovina u prvoj nokaut utakmici u historiji svojih nastupa na Svjetskim prvenstvima igra protiv domaćina.
“Ja sam iz Bosne, vodi me u Ameriku”, pjeva Dubioza Kolektiv u toj pjesmi. Nije čudo što su je Bosanci ponovo izvukli kada su saznali da će ovog ljeta zaista otputovati u Sjedinjene Američke Države. Ovih sedmica, kada je pjevaju, slave svoju reprezentaciju, fudbal i tek drugo učešće na Svjetskom prvenstvu. Put kojim su prošli posljednjih mjeseci i dalje im djeluje nestvarno.
Ali pjesma govori i o onome što je Dubioza Kolektiv prije 13 godina stavio u njen fokus: bosanskoj dijaspori, ljubavi prema domovini i krhkom obećanju američkog sna. Čini
se da se to ne može odvojiti od fudbalske euforije. Jer uspjeh ove reprezentacije za njene navijače predstavlja mnogo više od samog sporta.
“Nevjerovatno lijepe stvari nižu se jedna za drugom”
Seattle prošle srijede. Intervju-zona na stadionu neobično je prazna za jednu utakmicu Svjetskog prvenstva. Nekoliko bosanskih novinara još razmjenjuje šale. Ermedin Demirović nakratko zastaje na putu prema autobusu i spušta kožnu torbu između nogu. I on djeluje pomalo zatečeno vlastitim uspjehom.
“Naš cilj nije bio ni plasman na Svjetsko prvenstvo, nego da odigramo dobre kvalifikacije. A sada smo ovdje, izbacili smo Italiju, prošli grupu. To su zaista nevjerovatno lijepe stvari koje se nižu jedna za drugom”, kazao je Demirović.
Demirović (28) tipičan je predstavnik ove reprezentacije. Rođen je u Hamburgu, igra za Stuttgart i dio je velike dijaspore o kojoj pjeva Dubioza kolektiv. Kao i Kerim Alajbegović, rođen u Kölnu, koji je tog dana postigao pogodak za 1:0.
Ili Esmir Bajraktarević, koji je 31. marta protiv Italije iz penala odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Rođen je u Wisconsinu. U šesnaestini finala igrat će za jednu svoju domovinu protiv druge – protiv Sjedinjenih Američkih Država, za čije je omladinske selekcije ranije nastupao.
To je bio jedan od projekata selektora Sergeja Barbareza kada je prije dvije godine preuzeo reprezentaciju: privući talente iz dijaspore da igraju za Bosnu i Hercegovinu. Tražio je igrače koji to zaista žele, koji bi bili ponosni što nose dres Bosne i Hercegovine i vjeruju da se s ovom reprezentacijom mogu plasirati na veliko takmičenje. Prije prve utakmice kao selektor rekao je da prije svega želi promijeniti odnos prema reprezentaciji – želi da je ljudi ponovo vole.
“To je mnogo dublje od fudbala”
Sada, tokom utakmica Bosne i Hercegovine na zapadnoj obali SAD-a, stiče se utisak da malo koja reprezentacija uživa toliko ljubavi kao ova. Navijači boje stadione u plavo i žuto, pune barove i pjevaju pjesme o ljubavi.
Zaista, druga pjesma koju Bosanci nose ulicama i stadionima Sjeverne Amerike jeste pjesma Halida Bešlića o neuzvraćenoj ljubavi i mirisu ljiljana, jednom od simbola Bosne i Hercegovine. A kada tokom te pjesme razgovarate s navijačima o tome šta im znače ovi dani Svjetskog prvenstva, svi kažu isto: ovo je mnogo više od fudbala.
Na šetnici u Santa Monici, dan prije druge utakmice grupne faze Bosne i Hercegovine, navijači su zauzeli razglas i sretno se njišu lijevo-desno. Nekoliko metara dalje stoje Emil i Edin. I oni su dio dijaspore. Dolaze iz Švedske.
“U Švedskoj je Svjetsko prvenstvo jednostavno Svjetsko prvenstvo. U Bosni ono znači mnogo više. To ide mnogo dublje”, kaže Emil.
Zatim ukratko objašnjava složenu stvarnost Bosne i Hercegovine: različite narode i religije – muslimane koje nazivaju Bošnjacima, katolike Hrvate i pravoslavce koje nazivaju Srbima. Govori o podjelama i napetostima među njima.
“Ali u reprezentaciji svi igraju zajedno”, kaže. Bilo da su Bošnjaci poput Edina Džeke, Hrvati poput Nikole Katića ili Srbi poput Saše Lukića – svi zajedno trče, skaču, šutiraju i klize za isti cilj. Za razliku od politike, smatra on.
“Fudbal spaja ljude u Bosni i daje nam nadu za budućnost.”
To je jedan od razloga ogromne privrženosti ovoj reprezentaciji: mnogi je vide kao simbol bolje i ujedinjenije budućnosti. Iako se s tom
idejom, naravno, ne slažu svi u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj, gdje političko rukovodstvo godinama zagovara otcjepljenje.
Esmir Bajraktarević izgubio je četiri amidže i djeda u Srebrenici
Ipak, na ovom Svjetskom prvenstvu mnogo je navijača koji žele vjerovati upravo u to: ako ova reprezentacija uspijeva, onda pokazuje da je zajedništvo moguće.
To se vidjelo još 2014. godine, na prvom nastupu Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu, kada su mnogi reprezentaciju doživjeli kao simbol zajedništva.
Ona ljudima donosi radost u zemlji koja je prošla kroz rat i genocid u Srebrenici, u kojem su ubijene hiljade Bošnjaka.
“Ljudi su pretrpjeli toliko patnje, mnogi i danas žive gotovo ni od čega i sretni su ako sebi mogu priuštiti jednu kafu dnevno. A onda dođemo mi i donesemo im Svjetsko prvenstvo”, rekao je Ermedin Demirović uoči prvenstva za list Die Welt.
Ratne priče mogu se pronaći u biografijama mnogih igrača.
Kod onih rođenih u inostranstvu vidi se da su njihovi roditelji pobjegli od rata. Tako je i s Bajraktarevićem, junakom iz utakmice protiv Italije. U genocidu u Srebrenici izgubio je četiri amidže i djeda.
Rat obilježava i djetinjstvo najvećeg bosanskog sportskog heroja. Edin Džeko je pred Svjetsko prvenstvo u tekstu za The Players’ Tribune opisao odrastanje u opkoljenom Sarajevu, vrijeme kada je želio igrati fudbal na ulici, ali nije mogao. Mladima u Bosni i Hercegovini poručio je da je sve moguće – pa čak i odvesti Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo.
Džeko danas ima 40 godina. Na ovom prvenstvu godine mu se vide više nego prošle sezone u drugoj njemačkoj ligi. Ali kada slušate Bosance u Americi kako govore o njemu, imate osjećaj da bi mogao sutra objaviti kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine – i pobijediti.
“On nije samo saigrač, on je nešto više”
“On je glas bosanskog naroda”, kaže Edin iz Švedske na plaži u Santa Monici.
U Seattleu, nakon pobjede od 3:1 nad Katarom, Ermedin Demirović naziva ga “čovjekom s aurom”.
“To nije samo saigrač, to je nešto više. Za nas je on superheroj”, kaže Demirović o Džeki.
Ispred stadiona, dok navijači u suncem okupanom Seattleu slave prolazak dalje, jedan od njih priča da mu je majka govorila kako je bilo tokom rata.
“Džeko je čovjek koji se iz toga izvukao i postao neko veliki – međunarodno poznat, vidljiv cijelom svijetu”.
Vjerovatno upravo u tome leži razlog ogromne ljubavi prema kapitenu: on predstavlja Bosnu i Hercegovinu u najvećim svjetskim klubovima. Kako Amerikanci kažu – stavio je Bosnu na mapu. Sada to čini i reprezentacija, na najvećoj sportskoj pozornici. Za zemlju koja se nekada borila za vlastiti opstanak, činjenica da njeni igrači danas pobjeđuju pred očima cijelog svijeta ima ogromno značenje.
Pažnja koju ova reprezentacija privlači teško može biti veća nego u srijedu protiv Sjedinjenih Američkih Država – zemlje koja privlači možda najveću pažnju na svijetu. Upravo one zemlje koju Dubioza Kolektiv u prvom, ironičnom dijelu svoje pjesme prikazuje kao obećanu zemlju Bosanaca, mjesto gdje bi se rado asimilirali samo da vide Kip slobode i most Golden Gate. A onda, u drugom dijelu pjesme, shvate da ni tamo nije tako savršeno i da zapravo nema ljepšeg mjesta od vlastite domovine.
Tu pjesmu će sigurno pjevati i u San Franciscu. Mnogi će zbog nje otići i do mosta Golden Gate. A ako je reprezentaciji Bosne i Hercegovine i njenim navijačima trebao još neki dodatni motiv, pružila ga je reporterka televizije ABC7 prošle sedmice, nakon što je potvrđen ovaj duel.
Uz osmijeh je rekla da na karti svijeta ne bi mogla pokazati ni gdje se Bosna i Hercegovina uopće nalazi, zaključuje tekst autor Von Tammo Blomberg.
Klix.ba
