Ratne 1992. godine je nastupao u Barceloni na Olimpijskim igrama za Bosnu i Hercegovinu, zbog čega ga se otac trajno odrekao i više nisu razgovarali do smrti.
Aleksandar Đurić je iz Doboja, ali ovaj čovjek ima životnu priču. Dezertirao je iz Vukovara jer nije htio da ubija nedužne ljude a u 23. godini započeo je s nogometom, koji ga je preko Mađarske odveo do Australije, a onda i do Singapura. U karijeri je upisao čak 22 hat-tricka. Za Geylang United je u 126 utakmica postigao 97 golova. Za Singapore Armed Forces zabio ih je 129 u 150 utakmica, a za Tampines ih je upisao 78 u 137 utakmica. Samo u prvenstvu.
Dao je nekoliko intervjua u životu, a posljednji novinaru Tportala. Rođen je kao Srbin uz Bosni u vrijeme Jugoslavije…
NAJČITANIJA VIJEST:
Preminula medicinska sestra Sandra Halavać, kolege i prijatelji se opraštaju uz suze i poštovanje
“Srbin sam, ali sam Bosanac. Pravi Bosančeros, kako se kaže, i Singapurac. Bio sam Jugoslaven, onda se ta zemlja raspala pa sam bio izbjeglica jer te zemlje više nije bilo. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Ali gledaj, meni roditelji nikad nisu govorili što sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dan danas smo dobri”, rekao je Đurić u intervjuu za Tportal.hr.
Kao golman je krenuo u Slogi iz Doboja jer je, kako kaže, bio visok i mršav. No, zanimljivo da je prije nego je postao ozbiljan nogometaš veslao.
“Imao sam kokošja prsa kao dijete i doktor mi je rekao da ih moram nekako razvući. On mi je napravio pojas koji sam nosio dvije godine i morao sam ga redovito zatezati da stisnem prsa, razvučem ih. Non-stop sam ja to nosio, ljeti me svrbjelo sve unutra od znoja i naravno da su mi se svi rugali. Imao sam 12 godina, u školu s tim svaki dan, zamislite kakav je to bullying bio. U Bosni si, nemaš šanse da se izvučeš. Taj doktor mi je rekao da idem veslati u lokalni kajakaški klub jer će mi to koristiti.
Moja dva prijatelja već su bila u tom klubu i rekli su mi da dođem i ja jer ću dobiti Adidasovu trenirku i tenisice. Doktor mi kaže da moram trenirati, ovi mi kažu da ću dobiti Adidasovu opremu – pa gdje ćeš bolje kombinacije!? E sad, nisam znao plivati, a morao sam prijeći rijeku Bosnu da dođem do kluba. Poznavao sam rijeku i znao sam da je prvi dio plitak i da ga mogu prehodati, ali onaj drugi je za*eban jer je dubok. No nekako sam ja to, ni sam ne znam kako, preplivao, napio se valjda deset litara one Bosne prljave, došao u klub i počeo veslati.”
Opisao je tada kako se našao u ratu i kako je odbio da ubija nevine ljude.
“Vodio sam specijalnu jedinicu i 1991. godine poslali su nas prvo do Fruške gore, a kad smo krenuli prema Borovu, shvatio sam da nas u biti šalju na Vukovar, da moja jedinica i ja napadamo neke nedužne ljude. Čovječe, ja da ubijam nekoga, da pucam po nekome? Ma ne dolazi u obzir. Nasreću, nisam bio u Vukovaru, ali nažalost sam bio oko njega i vidio sam sve i svašta. Strahote.
Tamo su bili Arkanovi i Šešeljevi ljudi, a nama pripadnicima JNA su prijetili. Jedan od njih mi je rekao: ‘Znaš ti da JNA ne postoji, što vi radite ovdje?’ Iskreno, nisam mislio da ću ostati živ. U jedinici sam imao Hrvate, Srbe i Muslimane, sve djeca od 18 godina sa mnom djetetom na čelu, imao sam 21 godinu. Sjedimo u nekom skloništu, lete granate i mene moji pitaju: ‘Potporučniče, što da radimo?’ Otišao sam do komandanta, rekao sam mu da mi veze nemamo s ovim što se događa i da ja svoje ljude vodim odavde. Uhitili su me, dobio sam nekoliko udaraca, oduzeli su mi čin, razoružali su nas i odveli me u zatvor. Sreća da me uhitila JNA, a ne šešeljevci ili arkanovci, jer se ne bih izvukao.”
Potom je govorio o svom odlasku na Olimpijske igre.
“Bosna i Hercegovina bila je nova država i dobila je pravo nastupa na Olimpijskim igrama. No budući da je bila stara tek nekoliko mjeseci, nije mogla dati svoje sportiste u kvalifikacije pa joj je rečeno da može poslati deset njih u individualnim sportovima. I kaže meni Arpad da je do lokalnog radioamatera došla vijest da me traži Olimpijski odbor BiH. U Sarajevu su se me sjetili kao dobrog kanuista, načuli su da sam izbjeglica u Mađarskoj i preko radioamatera su nekako uspjeli doći do mene. Otišao sam u tu radiopostaju i javio se Olimpijskom odboru. Rekli su mi da žele da predstavljam BiH i da imam jedan dan da se odlučim jer moraju poslati popis sportista, a Olimpijske igre su za mjesec dana! Sjećam se da sam hodao prema stanu i razmišljao što da radim.
Nisam se mogao javiti kući, jer nije bilo telefonske veze, da s njima porazgovaram. Znao sam da su i otac i brat u srpskoj vojsci i kako ću ja sad nastupati za Bosnu i Hercegovinu? Ali mene je zanimao samo sport, bio sam sportista cijeli život i na svoju ruku javio sam u Sarajevo da idem na Igre”.
Nakon Olimpijskih igara, Đurić više nikada nije razgovarao s ocem.
“Kao što sam rekao, s ocem nisam razgovarao nakon Olimpijskih igara. Nismo ni prije toga bili u nekim najboljim odnosima, ali nastupanje za Bosnu i Hercegovinu nikad mi nije oprostio. Majka je poginula u avgustu 1993. godine. Bilo je kao neko primirje između muslimana i Srba i majka i otac su željeli popiti kavu u dvorištu. Naša kuća je bila na brdu, dobro se vidjela i valjda, kad su vidjeli roditelje da šetaju ispred kuće, gađali su ih. Granata je raznijela kuću i majku, otac se nekako izvukao, ali mu je tijelo čitav život bilo puno gelera. Nakon toga me otac još više zamrzio zbog tih Olimpijskih igara i ne samo on. Brojni moji prijatelji, s kojima sam stvarno bio dobar prije rata, također su me zamrzili.
Mene tamo više nije bilo, ali su mojem bratu prijetili i rekli mu da mi poruči da će me zaklati kad me vide. ‘Reci mu da ćemo mu je*ati majku i da ćemo ga mrtvog razvlačiti kroz selo’, tako su mu govorili. Razumijem rat, razumijem sve, ali da se ljudi tako preko noći promijene i okrenu… Ne znam, nevjerojatno mi je to. Jučer bili prijatelji, danas me žele zaklati.”
Zaigrao je kasnije za reprezentaciju Singapura, igrao i u meču protiv Brazila. Trenutno obavlja funkciju direktora nogometa za sve mlađe kategorije u Singapuru.
