Goca Tržan i ja smo prvi s..s imali u Domu sindikata: Ivan Marinković otkrio sve tajne braka!

- Iskreno, bio sam veliki Gocin fan, jedva sam čekao da je upoznam! Počeo sam da radim kao konobar u jednom kafiću u Beogradu 2005. godine, a uporedo sam prodavao firmiranu garderobu u butiku, gdje mi se ostvarila velika želja! Goca je jednog dana došla tu i tad smo se prvi put vidjeli. Onda je često svraćala i kupovala stvari od mene. Povjerila se našoj zajedničkoj drugarici da joj se dopadam i tražila joj moj broj telefona - počinje priču Marinković za Hit i dodaje da nije vjerovao da će uspjeti da zavede pop zvijezdu:

- Nisam ni sanjao da ću uspjeti da je smuvam, a kamoli da se oženim njom. Prvi s..s nam je bio u Domu sindikata, ali ne bih otkrivao tačno u kom dijelu dvorane i kako je sve izgledalo...

Poslije godinu dana stali su pred oltar!

- Ubrzo poslije venčanja, u aprilu 2007. Goca se porodila i dobili smo kćerku Lenu. To su bile godine kada smo se mnogo voljeli. Priznajem, imali smo dosta trzavica i padova u braku, ali i mnogo lijepih momenata, koje ću pamtiti cijeli život.

Međutim, stvari su krenule nizbrdo i njihova ljubav je počela da blijedi.

- U jednom momentu počeo sam da se ponašam kao detektiv. Pratio sam je i nahvatao je sa drugim muškarcem na dijelu! Pokušao sam da pređem preko toga, ali nisam uspio... Zbog toga smo se i razveli. Zanimljivo je da je ona prva podnijela zahtev za razvod iako sam je ja uhvatio u nevjerstvu. Priznajem da mi nije bilo lako zbog našeg rastanka. Porodice su pokušale da nas pomire, ali bezuspješno.

Ivan je otad u lošim odnosima i sa kćerkom Lenom (15).

- Lenu nisam vidio četiri godine. Komuniciramo preko poruka, ali ona nema želju da me vidi i ne želim da je opterećujem time. Javi mi se ponekad i pošalje mi poruku. Nedavno mi je pokazala šta je nosila na maloj maturi. Volio bih da se ponovo zbližimo i češće viđamo - priča Marinković i naglašava da je bivšoj supruzi isplatio svu alimentaciju koju je dugovao.

- Sva dugovanja sam izmirio i sada redovno plaćam svakog mjeseca. Uskoro treba da mi skinu hipoteku koja je stavljena na moj stan zbog tog duga.

Ivan kaže da bi volio da dobije priliku da bude dobar roditelj, kao što su bili njegov otac Velimir i majka Dragana.

- Rođen sam u samom centru Beograda, sa majkom Draganom, ocem Velimirom i sestrom Teodorom živio sam u velikom stanu blizu Skupštine. Kasnije su roditelji prodali taj stan i kupili tri manja. Bio sam dobar kao klinac, slušao sam sve što mi se kaže. Sestra i ja smo se odlično slagali. Sjećam se da me je tata vodio u prodavnicu kod baka Jele, gdje mi je stalno kupovao bombone. Čim dobijem šta želim, ja počnem da pjevam pjesmicu koju me je naučio: "Ja sam mali poštar, k...c mi je oštar, dođite, sve žene, da budete j...ne." Nisam znao šta to znači, ali sam uvijek pjevao, a svi su se smijali.

Ivan je još u vrtiću imao prvu simpatiju.

- Imao sam djevojku Milicu, simpatičnu malu plavušu. A bio sam opsjednut i vaspitačicom Ljiljom, sjećam se da sam je stalno mazio po nozi. Dok su ostala djeca spavala, koristio sam priliku da je mazim. Nisam bio svjestan tih svojih postupaka, pa je vaspitačica pozvala moju majku da joj se požali. Mama mi je objasnila da to više ne smijem da radim i prestao sam. Nije me tukla zbog toga, ma roditelji nikad nisu digli ruku na mene.

U osnovnoj školi Ivan je nastavio sa svojim nestašlucima, zbog kojih je imao problema sa učiteljicom.

- Ne znam iz kog razloga, ali uopšte me nije voljela. Jednom me je ponizila pred cijelim razredom i to joj nikada neću zaboraviti. Sjećam se da joj se drugarica Marija žalila da sam je jahao. Onda je učiteljica rekla da kleknem, pa da mene Marija malo jaše. Plakao sam na sav glas dok me je drugarica jahala, to je za mene bila trauma - priča Marinković i dodaje da su se stvari promijenile u petom razredu, kada je dobio razrednu o kojoj ima samo riječi hvale:

- Nastavnica Mira Marković je o cijelom odjeljenju brinula, a posebno o meni jer mi je u to vrijeme otac otišao na ratište. Majka je ostala sama sa dvoje djece i bilo nam je baš teško. Razredna je učinila sve da ne krenem lošim putem.

U tom periodu Ivanu se srušio cijeli svijet...

- Početkom devedesetih tata je otišao u rat u Slavoniji, a pred doček 1992. godine rekli su nam da je nestao. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno... Volio bih da nađem njegove kosti i da ga sahranim.

U tim teškim trenucima utjehu je pronalazio u fudbalu.

- Trudio sam se da ne razmišljam o tatinom nestanku, a fudbal mi je pomogao u tome. Trenirao sam u OFK Beogradu, bio sam veliki talenat. Bio sam posvećen treninzima i školi, pa nisam imao vremena da razmišljam o lošim stvarima - priča Ivan i dodaje da je od fudbala morao da odustane zbog povrede.

- Pred jednu bitnu utakmicu društvo me je pozvalo da odigram fudbalski meč sa njima na Dorćolu. Znali su da dobro igram, pa da im pomognem. Odlično sam odigrao, ali sam pred kraj utakmice pao i povrijedio nogu, koja je počela da mi otiče. Sat vremena kasnije otišao sam sa OFK Beogradom na meč koji smo igrali na Karaburmi. Treneru nisam smio da zucnem o povredi, već sam odigrao s natečenom nogom. Nakon toga sam tri mjeseca išao na terapije, ispao sam iz forme i prekinuo sam treninge zauvijek... Kada sam se oporavio, fudbal sam igrao ponekad, i to rekreativno. Mogao sam da budem velika fudbalska zvijezda, ali mi je povreda sve upropastila.

Ivan priča da je oduvijek bio slab na žene:

- U petom razredu sam sa fudbalskim klubom bio na Tari i upoznao jednu djevojku, u koju sam se mnogo zaljubio. Kada smo krenuli nazad za Beograd, morali smo da raskinemo i zbog toga sam baš plakao i patio mjesecima. Prvu ozbiljnu vezu imao sam krajem osnovne škole. Volio sam jednu Ivu, a ona je imala dečka koji se zvao kao ja. Mrzio sam ga sve dok se nisam smuvao sa njom. Ona sada živi u Africi sa mužem i djecom, a i dalje smo u kontaktu.

.

Izvor: informer