S Natalijom sam se razveo prije dvije godine, nakon sedam godina braka. Jednostavno smo postupno shvatili da smo potpuno različiti, gotovo stranci, i nismo vidjeli smisla nastaviti naš odnos. Imamo prekrasnu kćer Milanu. Nakon razvoda ostali smo prijatelji, ostavio sam im stan, a svake sam subote uzimao Milanu kod sebe. Ubrzo sam se oženio svojom voljenom Ksenijom. Radili smo zajedno u istoj firmi i činilo se da smo stvoreni jedno za drugo. Ksenija se dobro odnosila prema mojoj kćeri, ponekad smo zajedno išli u kino.
NAJČITANIJA VIJEST:
Autom sletio, četvero mrtvih: Dječak preživio držeći se za granu!
— Dragi, sutra je subota, mama nas očekuje u gostima, — rekla mi je Ksenija navečer.
— U redu, draga. Ako kažeš da idemo, idemo, — nasmiješio sam se.
— Rone, samo nemojmo povesti Milanu sa sobom. Znaš da moji roditelji to neće odobriti, — rekla je Ksenija.
— Što znači “neće odobriti”? Tvoji roditelji nisu bili protiv našeg braka. Dapače, bili su vrlo sretni. Oni znaju da imam kćer. Ostavio sam svoju suprugu, ali ne i svoje dijete! — rekao sam uzrujano.
— Imaš pravo. Ali zar ti je teško ispuniti moju molbu? Samo nemoj uzeti Milanu sutra i gotovo. Ne voliš me? — uvrijeđeno je rekla Ksenija.
— Ksenija, odrasla si osoba, a ponašaš se kao razmažena djevojčica. Volim te, ali obećao sam svojoj kćeri da će vikend provesti sa mnom i ne namjeravam je iznevjeriti zbog tvojih hirova, — rekao sam i otišao spavati.
Sutradan sam otišao po kćer.
— Bok, Rone. Imam jednu molbu. Za tjedan dana moram na put na desetak dana. Može li Milana boraviti kod tebe? — upitala me Natalija.
— Hura, živjet ću s tatom! — veselo je uzviknula djevojčica.
— Naravno, zašto pitaš? — rekao sam bivšoj supruzi.
Odvezli smo se kući.
— Milana, danas su nas pozvali u goste, kod roditelja tete Ksenije. Hoćeš li ići? — upitao sam kćer.
— Idem, tata, ponašat ću se pristojno, ne brini, — ozbiljno je rekla djevojčica.
— Naravno da neću brinuti. Znam da si poslušna i pristojna djevojčica, — nasmiješio sam se.
Kod kuće sam otkrio da je Ksenija već otišla. Na stolu je ostavila poruku: „Otišla sam kod mame, vraćam se kasno.“
Odlučila je otići sama. Bilo mi je neugodno zbog kćeri.
— Milana, mijenjamo planove. Idemo danas na vrtuljak! — rekao sam.
Cijeli smo dan šetali, ručali u kafiću i navečer se vratili kući. Ksenija je sjedila u naslonjaču i gledala televiziju. Hladno je pozdravila Milanu i otišla spavati.
— Rone, moramo ozbiljno razgovarati, — rekla je Ksenija nakon nekog vremena.
— Slušam te. Što se dogodilo? — upitao sam.
— Događa se to da ovako više ne može. Volim te i ne želim te dijeliti s nikim! — rekla je.
— Ne moraš me dijeliti ni s kim. Nemam drugih žena. Cijeli sam tvoj, — nasmiješio sam se.
— Ne šali se, ozbiljno govorim o tvojoj kćeri. Ovo više ne može trajati. Imat ćemo svoju djecu, i nije normalno da dovodiš Milanu u našu kuću! — rekla je.
— Ksenija, ne tražim od tebe da voliš moju kćer. Ali ako voliš mene, moraš je poštovati i prema njoj se ponašati primjereno. Naš je razgovor završen! — rekao sam i otišao.
Nekoliko dana Ksenija nije razgovarala sa mnom. Nisam znao što učiniti. Volio sam Kseniju, ali svoju kćer još više.
Kada je Milana došla živjeti s nama, Ksenija je gotovo ignorirala djevojčicu. Milana je osjećala nelagodu.
— Tata, je li se teta Ksenija naljutila na mene? Trudim se biti dobra, čistila sam stan, ali ona svejedno ne razgovara sa mnom, — upitala me kćer.
— Ne, dušo, samo ima problema na poslu. Ne brini zbog nje. Idemo gledati crtiće, — rekao sam.
NAJČITANIJA VIJEST:
Apel za pomoć porodici Ramić: Pomozimo malom Ajnuru, koji je ostao bez majke, da dobije topli dom
Jednog dana čuo sam Kseniju kako viče na Milanu jer je slučajno oborila puder dok je brisala prašinu. Kada je Ksenija zamahnula ručnikom prema Milani, zaustavio sam je.
— Biraj, ili ja, ili ona! — rekla mi je Ksenija.
— Tu nema izbora. Spakiraj stvari, zvat ću ti taksi, — odgovorio sam mirno.
— Takvih kao ti ima na tisuće, a kći mi je samo jedna, — dodao sam.
Kada je Ksenija otišla, osjećao sam olakšanje.
— Tata, svađali ste se zbog mene? Je li to moja krivnja? — upitala je Milana.
— Ne, dušo. Nikako nije tvoja krivnja. Sutra uzimam godišnji i idemo na more! Što kažeš?
— Hura! Tata, volim te! — rekla je i čvrsto me zagrlila.
Oboje smo se osjećali sretno i radosno.
infocentar.net
