Suđenje decenije prati sve više misterija! Zoran Marjanović otkrio na sudu: Na nasipu je bilo još 7 osoba! One nikad nisu identifikovane!

On je detaljno opisao susrete sa njima, šta je primijetio, ali i kako mu je bilo neobično što ga je vozač karavana, koji je prošao pored njega i Jane nasipom dok su pokušavali da pronađu Jelenu, gledao u oči sa osmijehom na licu!

Taj čovjek, prema Zoranovim riječima, nije identifikovan.

- Ja sam od prvog dana targetiran da budem žrtveno jagnje. Postoje imena do kojih ćemo kasnije tokom postupka doći. Ja se ne plašim ničega - rekao je Zoran Marjanović, negirajući navode optužnice koja ga tereti da je Jelenu presreo dok je trčala, namamio je da siđe sa nasipa, na kom je ostala njihova kćerka Jana, i ubio je sa devet udaraca tupim predmetom u glavu.

On nije izgovorio imena ljudi na koje misli, ali je pred sudom, objašnjavajući da je toga dana na nasipu u Crvenki bilo puno ljudi, ispričao da je, čim su stigli, primijetio djecu koja su igrala fudbal, ženu srednjih godina koja je sjedila na panju pored njih, ali i čovjeka svjetlije kose vezane u rep, koji je došao na nasip sa djetetom. Opisao je i dvojicu mladića, od kojih je jedan radio kolutove, za koje mu je kasnije rečeno da su identifikovani kao sportisti.

Pošto je Jelena otrčala nasipom, a on ostao sa kćerkicom Janom, kako je rekao, primijetio je ženu koja je čuvala koze, a koja je saslušana kao svjedok u istrazi.

- Jana je potrčala ka kozama, ali sam je zadržao, nisam joj dao da se približi jer je bila sezona krpelja. Jana i ja ostali smo još neko vrijeme tu, gledali smo djecu koja su igrala fudbal, a onda smo krenuli nasipom u laganu šetnju. Opisaću redoslijed onih koje smo tada sreli - obratio se optuženi za ubistvo supruge sudskom vijeću.

On je naveo da je prva osoba koju su sreli muškarac koji im je naišao u susret.

- Nosio je motku, drvenu, crne boje. Bio je nižeg rasta, crne kose. Malo sam se pomjerio u stranu da prođe, to mi je bilo malo čudno dok smo se mimoilazili - rekao je on i otkrio da, koliko zna, taj čovjek nije identifikovan.

- Primijetio sam potom bijeli „jugo“, koji je išao iz pravca zemunskog mosta. Išao je malo većom brzinom, pa sam se sa djetetom pomjerio u stranu. Mlađa osoba je bila za volanom, muškarac, čula se glasna muzika iz automobila, a neko je sjedio i na mjestu suvozača. Tada sam ponovo pogledao i nisam vidio Jelenu. U susret nam je naišao stariji čovjek, imao je preko 60 godina, bio je na biciklu. Nosio je kačket i naočare sa većom dioptrijom, odlučio sam da ga zaustavim i pitam da li je sreo ženu koja trči ili se kreće iz suprotnog prava. Stao je, sišao sa bicikla i kratko rekao: „Ne“ - objasnio je Zoran trenutak kada je već počela da ga hvata panika zbog toga što Jelene nema. Prema njegovim riječima, tada je prvi put pozvao suprugu, ali ona nije odgovarala na telefonski poziv.

- Mi smo nastavili da se krećemo nasipom. U jednom momentu vidio sam karavan ili SUV, ne mogu da kažem koje marke, ali stajao je paralelno sa šipražjem pored nasipa. Krenuo je u jednom trenutku, išao je ka nama, vozač i ja pogledali smo se u oči, imao je blagi osmijeh na licu. Prošao je nasipom - naveo je optuženi, uz objašnjenje da je tada sa kćerkicom već stigao blizu druge rampe na nasipu, blizu smetljišta, do kojeg je Jelena obično trčala, ali supruge nije bilo.

- Pogledao sam ka smetljištu i vidio kod rampe auto tamne boje, možda je bio polo ili neki sličan. Vrata vozača su bila otvorena, a potom je taj auto otišao. Kada smo dijete i ja već prišli rampi, vidio sam muškarca i ženu koji su sjedili i spremali se da krenu. Ubrzao sam korak i pitao ih da li su vidjeli moju ženu, i oni su odgovorili da nisu. Tada sam pozvao brata i rekao mu da smo izgubili Jelenu - rekao je Zoran i dodao da je sreo još dva muškarca, koji su gurali kolica, ali da su mu i oni rekli da Jelenu nisu vidjeli.

.

.

.

.

.

.

.

.

(Kurir)