Ne hodam, imam kolica i plašim se onoga što dolazi
Književnica i blogerka Vedrana Rudan ponovo je izazvala veliku pažnju javnosti iskrenom objavom u kojoj je govorila o svojoj borbi sa teškom bolešću, ali i o tome kako su joj se tokom poslednjih godina promenili pogled na život i svakodnevne stvari koje je nekada uzimala zdravo za gotovo.
Rudan se već duže vreme leči od karcinoma žučnih kanala, a u novom tekstu opisala je kroz šta prolazi i kako izgleda njena svakodnevica.
„Ne zanimaju me ratovi, mir, politika ni ljudi. Kratak mi je dah, izbegavam duge rečenice i pravim se da me ne zanima šta lekari govore. A zapravo pratim svaki njihov pogled i tražim nadu u svakom osmehu“, napisala je.
„Život mi se sveo na jedan deo dnevne sobe“
Vedrana je otkrila da se njen život danas odvija u svega nekoliko kvadrata prostora.
„Uz pomoć supruga otišla sam u grad. Osetila sam da će noge izdržati. Dok sam bila u bolnici, kupio mi je poseban krevet i fotelju koju nazivaju ‘princeza’. Danas živim u jednom delu dnevne sobe. Ne hodam, koristim kolica, ruke mi podrhtavaju, vid mi je zamagljen, a u ustima su mi stalno afte“, iskreno je napisala.
Dodala je da je nedavno odlučila da nabavi slušni aparat jer joj je život bez dobrog sluha postao sve teži.
Neočekivana promena pogleda na život
Iako često govori da priželjkuje kraj patnje, priznaje da je poslednjih meseci počela da primećuje male stvari koje joj vraćaju veru u život.
„Ljudi koje srećem po bolničkim hodnicima govore mi da im je drago što sam među njima. Svaki pozdrav, svaki osmeh i svaka sitnica dobijaju potpuno drugačije značenje kada se nađete u ovakvoj situaciji“, navela je.
Posebno emotivno govorila je o svojoj porodici.
„Nikada nisam mislila da će moja deca jednog dana biti izvor moje sreće u starosti. Nisam ni sanjala da ću sa jednim čovekom provesti četrdeset godina i da će mi upravo on postati najveća podrška i pomoć u svakom trenutku.“
„Da sam ranije znala koliko život može biti lep…“
U završnom delu ispovesti Rudan je priznala da danas na život gleda potpuno drugačije nego ranije.
„Stara sam i plašim se onoga što dolazi. Ali sada vidim da život može da postoji i na dvanaest kvadrata. Da sreću mogu da donesu nepoznati ljudi, jedan pozdrav ili nekoliko koraka koje uspete da napravite. Da sam ranije znala koliko život može biti lep, mnogo bih se više radovala svakom danu“, zaključila je književnica.
Njena iskrena ispovest izazvala je brojne reakcije i poruke podrške čitalaca koji joj svakodnevno šalju reči ohrabrenja tokom najteže životne borbe.



