Djeca su me izbjegavala, bio sam sirotinja više gladan nego sit: Džejov drug iz djetinjstva otkrio sve što nismo znali o Ramadanovskom!

Naime, tako je i na Fejsbuku osvanuo status Džejevog druga iz djetinjstva, koji je riječima opisao njegovu veličinu. 

Status koji je Džejov drug postavio prije dvije godine, dan nakon njegove smrti, prenosimo u cjelosti.

- Gledam maloprije Džeja, Bog dušu da mu prosti, u nekoj staroj emisiji "Balkanskom ulicom" i razmišljam kako da bez patetike opišem momenat kada sam prestao da ga gledam kao pjevača već kao jednu divnu, emotivnu mučenu dušu.

Ne, neću pisati o našem prvom susretu sada već davne '91. godine u "Velikoj Srbiji" nadomak Valjeva kada smo sticajem okolnosti sjedili za istim stolom pomenute kafane u kojoj je on bio zvijezda večeri.

On pjevao, društvo i ja pili, povremeno nam se u pauzama pridruživao da malo odmori, baci koju riječ sa nama i to je to, ništa bitno.

Neću ni pisati da sam se tada zamalo rastao od tadašnje djevojke, a sadašnje mi žene jer sam "na Džeja" umjesto sa njom otišao sa drugaricom na koju je ova moja bila žestoko (ruku na srce sa razlogom) ljubomorna, to je već neka druga priča.

Ova priča se dešava nekih dvadesetak godina kasnije.

Dolazim ispred jednog kluba na Dorćolu po stranku.

Tih godina sam još uvijek radio kao taksista.

Iz kluba izlaze Džej i još neki lik.

Pozdraviše se, zagrliše i lik uđe u auto, a Džej se vrati nazad u klub.

"Ima li posla, bla, bla" znate kako već počinje priču neko ko želi da razgovara sa vama...i načesmo priču.

Vrlo prijatan čovjek, miran, kroz razgovor se vidi načitan i obrazovan.

Pričamo, a ja razmišljam kako mi čovjek baš nekako ne ide uz Džeja i njegovu ekipu.

Stigosmo i do toga.

"Evo večeras dođoh sa nekim društvom do kluba iako nemam baš običaj da idem po klubovima. Popili po neko piće i krenusmo kući.

U prolazu sasvim slučajno naletim na Džeja u nekom njegovom, povećem veselom društvu.

Pravo da vam kažem, razmišljao sam da li da mu se javljam pošto nisam bio siguran da li će me se uopšte i sjetiti jer smo zajedno išli u osnovnu školu a to je bilo prije sto godina. Kad me je vidio, oduševio se. Prišao, zagrlio me i pozdravimo se što se ono kaže kao stari drugari. Ja mu se izvinim i kažem da treba da idem, ali šipak, nema šanse.

Ne da mi.

I šta ću, ostanem sa njima, riječ po riječ, piće po piće i u jednom momentu kaže Džej cijelom tom društvu: "Lako je meni danas da imam mnogo prijatelja kada sam napravio nešto od svog života. Ima tu mnogo pravih a ima i lažnih. Ali vidite ovog čovjeka", pokazujući rukom na mene, a ja razmišljam šta li će sada da kaže "on je moj prijatelj iz osnovne škole. Tada sam bio samo mali ciganin iz odjeljenja, dijete razvedenih roditelja koje živi sa babom. A baba nema kintu da mi da za užinu. Više bio gladan nego sit.

E vidite, ovaj ovde čovjek ako ima kiflu on je podijeli sa mnom. Ni on često nije imao, ali kad ima podijeli. A mnoga druga djeca su me izbjegavala. Ko voli cigane, pa još sirotinju", i nasmija se, a nasmijaše se i oni iz društva. Onda ponovo nastavi ozbiljno: "Ja mu te kifle nikada nisam zaboravio i biću mu vječiti dužnik zbog njih".Mene živ sram pojede što svi oni ljudi gledaju u mene, pa počeh priču da okrećem na šalu, al' ovaj mrtav ozbiljan pa mi to baš i ne pođe za rukom. A nismo se mi poslije osnovne škole ni družili jer nas je život odveo na različite strane i ja se toga sa kiflom i ne sjećam, ali eto njemu je to nešto ostalo urezano čim je to pomenuo. Gledam ga zasuzile mu oči pa me zagrli onako pred svima.

Nemoj bre Džeki da crvenim pred ljudima, pusti kifle i ko je šta kome dao, kažem mu ja ali džaba, on je još deset minuta pričao o kiflama i meni i osnovnoj školi. Onda smo nekako okrenuli temu, razgovarali i popili još po koju, ispratio me do vaših kola i eto. I ne mogu da vjerujem da još uvijek pamti kifle iz osnovne škole".

Iskreno da vam kažem, vjerujem da bi ih i ja celoga života pamtio da sam na njegovom mjestu, rekoh mu.

Eto, kroz tu kratku, noćnu vožnju sam formirao neko svoje mišljenje o Džeju, koliko god ono bilo pogrešno ili ne, i kasnije sam u svakoj njegovoj pjesmi čuo bar djelić duše tog, na mnogo načina odbačenog djeteta životom izranjavanog srca koje ga je na kraju i odvelo na put ka zvijezdama.

I evo unaprijed se izvinjavam ako ovo nekome zvuči patetično ili ovako ili onako, ali ja bolje od ovoga jednostavno ne umijem da napišem kako god da bilo... - piše u statusu.

Džej Ramadanovski preminuo je u nedjelju, 6. decembra 2020. godine, u 56. godini u svom stanu na Dorćolu.

.

.

.

.

.

Izvor: Kurir