Voditeljku Pinka tužna vijest probudila iz sna: Majka joj javila da se avion njenog dečka srušio, kolega joj potvrdio da nije preživio!

Vijest o njegovoj smrti slomila je urednicu Aleksandru. Šta se dogodilo tog kobnog 18. jula saopštila joj je majka. Poslije prvobitnog šoka i potvrde kolege Mladena Mijatovića da u padu aviona "zlin", koji se srušio nekoliko stotina metara od aerodroma kod Ečke, Sandra Ivanović potpuno je zanijemila.

Sa Vladimirom je bila u emotivnoj vezi godinu i po, zajedno su proslavili rođendane u junu i, mada su stavili tačku na ljubav, ostali su dobri prijatelji.

Aleksandra je otkriva da je on zauvijek obilježio ne samo njen, već život svih koji su ga poznavali.

"Mama je plačući ponavljala Bulat, Bulat. Tako je zvala Vladu. Prenula me je iz sna, a pošto sam znala da je on sjajan pilot, nije mi palo napamet da je moglo nešto da se desi. Pozvala sam kolegu Mladena koji je izvještavao o događaju. Uz komentar da je slika loša, rekao je da će mi se javiti. Kada mi je javio da pilot, nažalost, nije preživio, zanijemila sam", počela je svoju ispovijest.

I dalje ne zna šta se tačno desilo, čekaju se rezultati istrage.

"Šok i nevjerica su jedini osjećaj u ovom trenutku. Kao da vam neko stisne dušu i srce, i ne možete da dišete".

Aleksandra i Vladimir ne samo da su rođeni iste godine, u junu, već su odrasli i u istim vrijednostima.

Voljeli smo da gledamo stare filmove, kao što su "Projuhalo sa vihorom" i "Doručak kod Tifanija". Samo nam je "Top gan" bio draži. Povezivala nas je i ljubav prema Ečkoj, odakle je moja baka, a on je tamo odlazio zbog aerodroma. Kada me je prvi put poveo, ostala sam sa njegovim kolegama kod hangara. Dok je izvodio akrobacije toliko sam vrištala od straha da su se svi smijali. lako je bilo božanstveno, nisam smjela da gledam. Objašnjavao mi je da je najbezbjedniji kad je avion na večikoj visini jer, šta god da se desi, ima vremena da reaguje. Kad se spusti nisko, najvažnije je da ne izda mašina", priča novinarka.

Očevici koji su kobnog dana bili na okolnim njivama iznose različite tvrdnje. Jední navode da se nije čuo motor, drugi kažu da jeste.

Aleksandra se sjeća da je držala zatvorene oči i prvi put kada je sa Vladimirom letjela tim istim "zlinom".

"Sjedila sam naprijed, on je bio iza. Ispred mene su bili komandna tabla i upravljač, Vlada mi je pričao kako se balansira, da avion mora da bude u ravni sa horizontom. Bez najave je pustio komande i sve snimio. To mi je najdraža uspomena.

Ubijeđen da je rođena za pilota, organizovao je kolegu da joj daje časove letenja.

"Znala sam da nema šanse da sam baš toliki talenat, pa sam zamolila pilota da preuzme komande, ali prije nego što smo uzletjeli dogovorili smo se da učinimo Vladi i da upravljam. Avion ima dvije papučice, jednu sam nagazila toliko jako da sam sletjela sa staze i lijevim krilom umalo završila u njivi sa kukuruzima. Smijali smo se tome, a Vlada, koji je pored nas letio,  počeo je da izvodi akrobacije. Na nebu to izgleda veličanstveno, žao mi je što nisam snimila. Sad pogotovo".

Jedva je čekao da počne obuku na avionu Galeb 4. "Taj avion su napravili naši ljudi, u velikoj Jugoslaviji. Ponosili smo se time i šalili kako smo se našli jer smo nostalgični Titovi pioniri.

"Vladimir je bio neobičan, uporan, vrijedan, pun elana. Moje drugarice su govorile da je džentlmen, zvale su ga dasa, a meni je bio vitez".

Ponekad je bio vrlo direktan komunikaciji, ali svi su znali da to ne radi iz zle namjere. Naprotiv. Kada sad mislim o njemu, kroz glavu mi prolazi da je rizik bio sastavni dio njegovog karaktera, težio je visinama. Letenje je za njega bilo sloboda, na nebu se osjećao najbolje i najsigurnije. Toliko me je navukao na akrobacije da mi klasični letovi više nisu zanimljivi. Uz njega sam naučila šta je strast.

Svjesni da im se planovi za budućnost prilično razlikuju dogovorili su se da završe emotivnu vezu . Ali i dalje nisu mogli jedno bez drugog. Nisu ni pokušavali da nađu emotivne partnere, pa su da bi olakšali razvod, isplanirali da se vide i posvađaju se.

"Našli smo se na Zemunskom keju. dugo smo šetali i razgovarali i kad smo zaključili da je to to , odlučili smo da idemo kućama. On je onda rekao da je to bezveze, da to mogu kad hoću, ali prvo da nešto pojedemo. Ušli smo u restoran, ubrzo je stigla muzika za naš sto i kad su počele pjesme Arsena Dedića, zaboravili smo na raspravu. Kući smo pošli zajedno, zagrljeni.

Aleksandra pamti da ju je pitao, dok je pričao smrti nekih kolega, pitao da li bi ona žalila za njim ako bi poginuo. Rekla sam mu da se ne šali s tim, a on je ravnodušno uzvratio: Pa šta i ako mi se to desi? Znam da ne bi volio da nas vidi da tugujemo. Uvijek se šalio: Znaš ti da sam ja najbolji akrobatski pilot u Srbiji? Zato što sam jedini civilni.

Letenje je volio svim srcem i na kraju je tu ljubavi životom platio. Jasno mi je sve. Jedino ne shvatam zašto ljudi najčešće umiru od onoga što najviše vole. Jer, ko može da kaže da legendarni Ajrton Sena nije bio dobar vozač Formule? On je vozio sa svom životnom strašću, a takav je bio i Vladimir.

Na sahrani je nosila jednu od tašni koji joj je kupio kada je bio u San Francisku.

.

.

.

Izvor: Hello