Život u Sarajevu, želim da bježim!

Ljudi koji dođu u naš grad oduševljeni su. Pojedu ćevape, baklavu, pitu i to im je vrh. Na web stranicama slike su Baščaršije, Sebilja, Bijele tabije i stvarno kad čovjek pogleda sa strane pomisli to je divan grad. I jeste, Sarajevo je divno ali kako je živjeti u njemu?

Mlad sam, student, nije ni bitno kojeg fakulteta ni godine, iz Sarajeva sam, tu sam se rodio, odrastao i tu se borim da ostanem normalan.

Treba li govoriti da sam nezaposlen? Treba li napominjati da mi roditelji rade za 400 maraka? Ja i većina mojih prijatelja biramo kafiće u kojima je kafa ostala na marku i po, da popijemo studentsku. Sa druge strane djeca bogatih političara voze auta od 100 hiljada maraka, razvlače djevojke kao žvaku, ljetuju u Španiji, a zimuju u Austriji ili Švici. Njima je lijepo, možda njima ona slika Baščaršije znači isto kao i stancu. Meni ne.

Oni koje ja poznajem i sa kojima se družim, a većina su u gradu, nemaju za piće. Kuckamo se po dvije marke ako neko izlazi sa djevojkom da može platiti ceh. Kad već spominjem izlaske u gradu, ne postoje dva normalna mjesta gdje nema kockastih glava, manijaka koji će te ubiti jer ih krivo gledaš.

Našmrkanih i isfrustriranih budala koji čekaju samo riječ ili pogled da bi pokazali da su mangupi. Bez obzira što si sam, bez obzira što si sa djevojkom. Nema kulture, niti poštovanja. Oni će vas poniziti, zato su tu, žive da pokazuju silu.

U Centru odjekuju Ćane i Jane a koncert Zdravka Čolića jedan je od rijetkih koji nije krkanski u zadnjih par godina. Aca Lukas slomio je Zetru, a Prljavo Kazalište jedva napuni Dom mladih, to govori mnogo. Raja koja ne voli kič i šund satjerana je u rupe. Ogradili smo se u neki svoj maleni svijet i borimo se da nam ga ne unište, ali gubimo bitku.

Vožnja u gradskom prevozu posebna je priča. Gotovo uvijek u tramvaju je incident, džeparoši, školarci željni dokazivanja, narkomani, revizori. Ti tramvaji najbolje pričaju priču ovog grada, šljam i bijeda, nekultura i provincijalizam, svi zajedno voze na Ilidžu ili na čaršiju. Gdje god da pođete, stići ćete na isto.

Mnogi prijatelji završili su fakultete, zaposliti se bez štele je nemoguća misija, to je već otrcano. Oni koji rade prijavljeni su na minimalac, a platu dobijaju svakog trećeg mjeseca. U državnim firmama rade oni isti bahati sinovi političara. Fakultete su završili, a da se čestito ne pojave na ispitima.

Mi igramo Bingo, i u životu i u kladionici. Pune su i većina nas, bijednih, čekamo taj broj koji će nas pogurati. Ali ne dolazi, ta dvica ili tridestka ne pada jer smo prokleti. Ne izlazi taj broj koji bi nam omugućio da živimo.Ostaje pivo u parku. Ostaje: ”Imaš li ti marku?” Ostaje: ”Jes vidio ko je sinoć dovezao komšinicu u bijesnom autu??” Ostaje : ”Jesi čuo koga je sinoć upucao xx”? U Markiju je svirao Sinan. U tramvaju je izboden xx!

Ni snijeg više ne pada, kao da se i njemu gadi doći u Sarajevo. Razumijem ga. Želim da bježim, kao i ogroman broj mojih prijatelja. Znam da bi mi i ova bijeda i sivilo nedostajalo ali... Bilo bi lijepo negdje iz Švedske opaliti lajk na Sebilj.

Izvor: sutra.ba/ekskluziva.ba